Afleveringen
-
Send us Fan Mail
Koliko su hormoni zaista odgovorni za probleme koje svakodnevno osjećamo? Da li su genetika i naslijeđe presudni za naše zdravlje ili ipak mnogo toga zavisi od životnih navika? Zašto žene često prekasno prepoznaju simptome perimenopauze i menopauze, a muškarci ignorišu znakove pada testosterona?
O tim, ali i brojnim drugim temama u podcastu (Ne)poznato o ljudskom tijelu govorila je specijalistica endokrinologije i dijabetologije dr. Anida Divanović Slato. Tokom razgovora otvorena su pitanja koja se tiču gotovo svake porodice; od bolesti štitne žlijezde i gojaznosti, do hormonalne terapije, reproduktivnog zdravlja i značaja prevencije.
Jedna od centralnih poruka razgovora bila je da hormoni imaju ogromnu ulogu u funkcionisanju organizma, ali da nisu odgovorni za sve probleme s kojima se suočavamo. Dr. Divanović Slato naglašava da na zdravlje snažno utiču i san, fizička aktivnost, ishrana i svakodnevne životne navike.
Posebna pažnja posvećena je ženama koje ulaze u period perimenopauze i menopauze. Mnoge simptome poput nesanice, umora, promjena raspoloženja ili problema s koncentracijom često pripisuju stresu i svakodnevnim obavezama, ne prepoznajući da se iza svega mogu nalaziti hormonalne promjene. Upravo zbog toga veliki broj žena propušta priliku da na vrijeme potraži stručnu pomoć i poboljša kvalitet života.
Tokom emisije razbijeni su i brojni mitovi. Jedan od najraširenijih odnosi se na hormonsku terapiju i strah od karcinoma dojke. Sagovornici su detaljno objasnili kako su određena istraživanja pogrešno interpretirana u javnosti, što je godinama stvaralo strah među ženama i odvraćalo ih od terapije koja mnogima može značajno pomoći.
Govorilo se i o gojaznosti, koju savremena medicina prepoznaje kao hroničnu multifaktorijalnu bolest. U epizodi je istaknuto da prekomjerna tjelesna težina nije pitanje karaktera, volje ili lijenosti, nego složen zdravstveni problem na koji utiče veliki broj faktora – od genetike i hormona do načina života i psiholoških okolnosti.
Ni muškarci nisu ostali po strani. Značajan dio razgovora posvećen je testosteronu, funkcionalnom hipogonadizmu, metaboličkom sindromu i opasnostima nekontrolisane upotrebe testosteronskih preparata. Posebno je upozoreno na zloupotrebu hormona bez medicinskog nadzora i na posljedice koje takva praksa može ostaviti na reproduktivno i kardiovaskularno zdravlje.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Siniša Malešević, rođen je u Banjoj Luci, i jedan je od najuglednijih svjetskih teoretičara nacije i nacionalizma. Diplomirao je sociologiju u Zagrebu, a danas predaje na University College Dublin. Autor je brojnih knjiga i naučnih studija prevedenih na 14 jezika. Među njegovim djelima objavljenim na našem jeziku ističu se „Države-nacije i nacionalizmi“, „Sociologija rata i nasilja“ te „Ideologija, legitimnost i nova država“. Član je Irske kraljevske akademije i Academiae Europaeae, kao i vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
U podcastu U kontru sa Draganom Markovinom govorio je o temama kojima se bavi u svojim istraživanjima, a koje su duboko obilježile prostor bivše Jugoslavije. Razgovor je obuhvatio atmosferu u Banjoj Luci devedesetih godina, kao i njegovu ideju istraživanja zanemarenog fenomena ideoloških izbjeglica - ljudi koji su odbili živjeti u nacionalističkoj i fašističkoj atmosferi, premda ih zbog njihove nacionalne pripadnosti niko nije prisiljavao na odlazak.
Mnogi od njih, poput njegovih roditelja, bili su izloženi pritiscima i nasilju upravo zato što su se usprotivili vlastitoj sredini.
Malešević i Markovina govorili su i o prvim višestranačkim izborima, procesu konstituiranja bošnjačke nacije te o tome kako je izgledalo ostati u Zagrebu tokom ratnih godina i zašto je upravo taj grad za njega predstavljao logičan životni i akademski izbor. Dotaknuli su se i pitanja zbog čega na ovim prostorima nikada nije zaživio projekt sličan Srednjoevropskom sveučilištu, kao i toga je li ikada razmišljao o povratku i pokušaju da se iznutra suprotstavi nacionalizmu i nasilju.
U završnom dijelu razgovora osvrnuli su se na aktualna politička i društvena zbivanja: studentske i građanske proteste u Srbiji, stanje u Hrvatskoj te budućnost Evropske unije i njen odnos prema zemljama regije
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Zijn er afleveringen die ontbreken?
-
Send us Fan Mail
U ovoj epizodi Oslobođene govorimo i o temi koju društvo često posmatra površno - hidžabu. Za neke simbol vjere, za druge simbol ograničenja, a za mnoge pitanje o kojem imaju mišljenje bez stvarnog pokušaja da razumiju ženu koja ga nosi. Može li ono što nekome izgleda kao strogo pravilo, drugome zapravo biti osjećaj slobode? I imamo li pravo suditi izborima koje sami nikada nismo morali donijeti?
Gošća Emina Fajić govorila je o svom životnom putu, borbi s karcinomom dojke i odluci da nosi hidžab, ističući da je upravo bolest bila prekretnica koja je dodatno učvrstila njenu povezanost s vjerom.
Prisjećajući se trenutka kada su ona i njena sestra, u razmaku od samo mjesec dana, saznale da boluju od karcinoma dojke, Emina kaže da je upravo tada doživjela najdublju duhovnu spoznaju.
- Vjeru sam spoznala onog dana kada sam dobila papir da imam rak. Prvo što sam uradila bilo je da sam otišla kući, pala na sedždu i počela klanjati. Od tog dana nisam prestala. Moja povezanost s vjerom nikada nije bila jača nego tada, kazala je.
Iako dolazi iz vjerske porodice i cijeli život je odgajana u tom duhu, ističe da je suočavanje s teškom bolešću promijenilo njen pogled na život.
- Ne mogu reći da sam se vjeri vratila jer sam cijeli život bila odgajana u vjeri. Međutim, kada smo sestra i ja dobile dijagnozu karcinoma dojke, shvatile smo da nam jedino vjera može pomoći da izdržimo sve što dolazi, kaže Emina.
Posebno naglašava da nikada nije osjećala ljutnju niti se pitala zašto se bolest dogodila baš njoj.
- Nikada nisam bila ljuta. Nikada nisam pomislila: Zašto ja? Pitala sam se samo šta mi Gospodar šalje kroz ovu dijagnozu i koju poruku trebam razumjeti, kaže ona.
Tokom liječenja, Emina i njena sestra prošle su kroz zahtjevne terapije i hemoterapije, zbog kojih su obje izgubile kosu. Upravo tada počela je razmišljati i o nošenju hidžaba.
- Kada smo izgubile kosu, ja sam to doživjela kao znak. Pomislila sam da možda ne trebam čekati starost da se pokrijem. Život nije zagarantiran i niko ne zna koliko vremena ima pred sobom.
Emina ističe da je riječ o jednom od najvažnijih koraka u njenom životu, koji je došao nakon dubokog promišljanja, duhovnog sazrijevanja i životnih iskušenja kroz koja je prošla. Kako kaže, ključ svega bila je sama odluka. Prisjetila se da je hidžab počela nositi na svoj 28. rođendan, koji danas doživljava kao simbol novog početka.
- Bio je moj 28. rođendan tada. Taj rođendan je za mene predstavljao jedno novo rođenje. Rekla sam sebi: od sada sam ovo nova ja, priča nam Emina.
Dodaje kako je tada shvatila da mnoge žene praktikuju vjeru, ali nikada ozbiljno ne razmišljaju o tom koraku, dok je kod nje želja već postojala i samo je čekala trenutak da je pretoči u djelo. Govoreći o tome šta za nju danas predstavlja marama, Emina ističe da je njen smisao mnogo dublji od vanjskog izgleda.
- Za mene marama znači da radim sve ono čime ću zadovoljiti Gospodara, jer mi je On omogućio sve što imam. Posebno zdravlje i svaki novi dan života, kaže ona.
Naglašava da nošenje hidžaba ne vidi kao obavezu prema ljudima, već kao ličnu duhovnu borbu i izraz zahvalnosti.
- Gospodaru marama ne treba. To je zapravo borba sa samim sobom, sa svojim egom. Da sam spremna dati nešto od sebe radi Njegovog zadovoljstva, zaključuje.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Uprkos očekivanjima, dvodnevno druženje Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini okončano je bez bijelog dima: novi šef OHR-a nije izabran, mada se činilo da svi putevi vode ka tome da Antonio Zanardi Landi ušeta u Bijelu kuću na obali Miljacke. Teren je bio prilično preoran, novinarima su šaptana imena konkurencije radi, pa su čak i Sjedinjene Države izbacile svog, navodnog kandidata Williama Rugera, za koga je od početka bilo jasno da je u orbiti s ciljem - kako se kod nas kaže - da se vlasi ne dosjete, jer je upravo Landi američki favorit. U istom je paketu bio i Emanuele Giaufret, Italijan kao i Landi, najpoznatiji po dužnosti šefa Delegacije EU u Srbiji. No, bila je to jednačina bez ijedne nepoznate: tri imena, dva italijanska kandidata, dva američka prijedloga, nije ni trebalo čekati zasjedanje da se ozvaniči kako iza Landija stoje Vlada Italije i SAD. Ali, kada je u utrku, minut do 12, ubačen francuski diplomata Réne Troccaz, i to uz presing važnih gostiju iz Evropske unije, dalo se naslutiti da imenovanje neće proći glatko, možda baš i zbog načina na koji se zaigralo na Landija.
Ispostavilo se da su ključne evropske sile Francuska i Njemačka za Troccaza dobile podršku Velike Britanije, najodanijeg američkog partnera na našem kontinentu, pa su produžeci zakazani za kraj mjeseca.
S nama je danas u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Adis Arapović, politolog i politički analitičar.
Je li bio iznenađen američkim saopćenjem? Kakve su šanse francuskog diplomate da dođe u Sarajevo? Može li Bosna i Hercegovina postati poligon za obračun i potkusurivanje?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
U novoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom, gost je arhitekta i urbanista Semir Zubčević, jedan od najistaknutijih predstavnika generacije arhitekata koja se pojavila osamdesetih godina i obilježila jedno važno razdoblje sarajevske arhitektonske scene.
Stasavajući u projektnoj kući DOM, tada predvođenoj mladim direktorom Hasanom Ćemalovićem, u okruženju koje je mladim autorima pružilo priliku za razvoj i profesionalnu afirmaciju, Zubčević je bio dio generacije čiji su članovi kasnije ostvarili značajne međunarodne karijere, potvrđujući kvalitet tadašnje škole arhitekture i obrazovnog sistema.
Ovaj razgovor prati njegov profesionalni put od prvih uspjeha na velikim urbanističkim konkursima u Sarajevu, preko odlaska u Beč, grad koji je za mnoge arhitekte s ovih prostora predstavljao mjesto najvećih profesionalnih izazova i mogućnosti, do pozicije partnera u renomiranom bečkom arhitektonskom birou AWZT. Kroz brojne projekte urbanističkog planiranja i arhitekture, Zubčević je učestvovao u oblikovanju novih gradskih cjelina i javnih prostora koji su postali sastavni dio savremenog identiteta Beča.
U podcastu govori o iskustvu rada na velikim urbanističkim zahvatima, planiranju kvalitetnog stanovanja, stvaranju javnih prostora koji zaista postaju dio života građana, te o odgovornosti arhitekata i urbanista u oblikovanju gradova. Poseban dio razgovora posvećen je projektima bolničkih kompleksa i savremenih zdravstvenih ustanova, području u kojem je stekao značajno međunarodno iskustvo i postao prepoznat kao ekspert koji svoja znanja prenosi novim generacijama arhitekata.
Razgovaramo i o mogućnostima snažnijeg povezivanja domaće stručne scene sa arhitektima koji djeluju širom svijeta, kao i o ideji stvaranja Centra za arhitekturu, mjesta susreta znanja, iskustava i različitih profesionalnih perspektiva. Kroz tu temu otvara se i pitanje kako gradovi mogu koristiti potencijal vlastitih stručnjaka u promišljanju budućeg razvoja i kvalitetnijeg upravljanja urbanim prostorom.
Iako je profesionalno ostvarenje pronašao u Austriji, Semir Zubčević nikada nije prekinuo vezu sa prostorom iz kojeg je potekao. Njegov profesionalni i životni put svjedoči o tome koliko su iskustvo, obrazovanje i kulturni horizont jednog prostora važni za oblikovanje arhitektonske misli. Zajedno sa suprugom, arhitekticom Dalilom Zubčević, koja u Beču vodi biro Atelier 13, a u Istri zajedno vode biro Erta, danas djeluje na različitim mjerilima arhitektonske prakse - od velikih urbanih sistema do projekata koji se vraćaju neposrednijem odnosu prema prostoru.
Ovo je razgovor o arhitekturi, gradu i vremenu, ali i o ljudima koji svojim radom pokazuju kako kvalitetna stručna misao može trajno oblikovati prostor. Podcast koji podsjeća da najveći učitelj svih nas često ostaje upravo prostor našeg odrastanja, prostor koji nas oblikuje jednako snažno kao i ljudi koje na tom putu susrećemo.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Je li brak prevaziđena institucija ili i dalje važan stub društva? Koliko su se ljubav, povjerenje i zajedništvo promijenili kroz vrijeme i zašto je razvoda sve više?
Gošće Oslobođene su Jelena Blagojević Hrabinja i Tanja S. Đurović. Njih dvije govore o tome vjeruju li još uvijek u brak kao instituciju, šta jedan odnos čini uspješnim, ali i da li su prethodne veze porazi ili važne životne lekcije.
Jelena je govorila o braku, porodici i vrijednostima koje želi prenijeti svojoj djeci. Istakla je da bi, kada bi mogla vratiti vrijeme, većinu svojih životnih odluka donijela na isti način.
- Da mogu sve ponovo, uglavnom bih sve uradila isto. Možda bih jedino neke stvari, poput udaje i majčinstva, uradila ranije, kaže Jelena.
Govoreći o odrastanju, objasnila je da je iz roditeljskog doma ponijela i pozitivne primjere i pouke iz grešaka svojih roditelja.
- Želim da moja djeca gledaju roditelje koji se vole i lijepo razgovaraju jedno s drugim. Mislim da je važno da iz kuće ponesu osjećaj topline i ljubavi koji će ih pratiti kroz život, govori Jelena.
Pričala je i o izazovima bračnog života i sve češćim razvodima. Istakla je da brak nije savršen i da nijedan odnos ne funkcioniše bez problema i teških perioda. Prema njenom mišljenju, danas je najveći izazov sačuvati brak i raditi na odnosu kada među partnerima i dalje postoje emocije.
- Nisam pristalica toga da se na prvi najmanji problem neko razvede. Mislim da je danas najteže ostati u braku i spasiti odnos ukoliko tu postoji emocija. Svaki brak ima momente kada nije baš tako lijepo, ali nije ni život uvijek lijep, kaže Jelena, te ističe da ne postoji univerzalna definicija „dobrog braka“, ali da postoje ključni elementi koji odnos čine kvalitetnim i stabilnim.
- Ja mislim da treba mnogo da se razgovara, to bih stavila na prvo mjesto kao nešto što jedan brak čini dobrim. Onda razumijevanje. I ta mogućnost življenja vlastitog života, da nemamo kočnice jedno drugom, nego da jedno drugom dajemo vjetar u leđa. On moj život stvarno čini puno lakšim i ljepšim, nastavlja Jelena.
Tanja S. Đurović je s Brankicom podijelila je svoje viđenje partnerskog odnosa i odluku zbog koje nikada nije stupila u zakonski brak. Otvoreno je objasnila da je odrastala uz klasične romantične ideale o vjenčanju i braku, ali da se njen pogled na to promijenio nakon ličnog gubitka.
- Svi smo odrasli uz romantične priče i zamišljali svoje vjenčanje, ljude koji će biti prisutni, kako će sve izgledati. Ali meni se to srušilo kada mi je otac umro, jer nije bilo nikoga ko bi me izveo. Tada sam odlučila da ne želim taj papir ako nema tog trenutka koji mi je važan, priznala je Tanja i dodala da joj formalni brak nikada nije bio prioritet, te da joj je važniji emotivni odnos i bliskost s partnerom nego zakonska forma zajednice.
- Bitno je da se volimo, a taj papir meni ništa ne znači ako ne može uz mene biti osoba koja mi je važna, ističe Tanja.
Tanja se dotakla i razloga zbog kojih partnerski odnosi pucaju, čak i kada parovi imaju djecu koja ih povezuju. Istakla je da je u jednom trenutku i sama sa partnerom prepoznala da se njihovi životni putevi razilaze, bez velikih sukoba ili drama, te su odlučili da se razdvoje.
- Shvatili smo da se razilazimo na našim tračnicama i nekako gubimo tu nit. Bez skandala i svađa smo se razišli. I danas mogu reći da su očevi moje djece moji jako dobri prijatelji, kaže Tanja.
Govoreći o savremenim vezama, naglasila je da se danas ljudi češće i brže odlučuju na razlaz, dok su ranije brakovi trajali duže jer su partneri bili spremniji na kompromis i odricanje.
- Nekad treba odustati od svojih principa, kaprica i inata. Treba se ponekad ušutjeti za dobrobit nečeg trećeg. Ljudi danas brzo ulaze i brzo izlaze iz odnosa, dok su ranije parovi duže ostajali zajedno jer su znali kad treba povući ručnu, poručila je Tanja.
Za današnjeg partnera Tanja kaže da se nadopunjuju i da je on njena druga polovina jabuke.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Nova epizoda podcasta Životna škola donosi inspirativnu i emotivnu priču Suada Bešlića, poduzetnika i osnivača kompanije iz Živinica koja danas proizvodi vatrogasna vozila prema njemačkim standardima i izvozi ih na međunarodna tržišta.
Rođen 1974. godine u Meškovićima kod Kalesije, rat ga je zatekao sa samo 17 godina. Dva puta je teško ranjen i na liječenje je prebačen u Njemačku, gdje započinje njegov drugi životni put. Tokom oporavka u Minhenu upoznaje gradonačelnika Erdinga koji mu pomaže da ostane u Njemačkoj i započne proces integracije.
Od fizičkih poslova i rada u limariji, preko precizne mehanike i CNC mašina, do studija i inženjerskog rada - Suad se godinama gradio u njemačkom sistemu. Ključni zaokret desio se kada je postao konstruktor u renomiranoj firmi Lentner, jednom od vodećih svjetskih proizvođača vatrogasnih nadogradnji.
U trenutku kada je trebao dovoditi radnike iz BiH u Njemačku, susret sa majkom jednog mladića promijenio mu je život. Shvatio je da ne želi odvoditi porodice iz domovine - nego donositi posao kući.
Poseban dio razgovora posvećen je izazovima s kojima se susreo nakon povratka. Govori o administrativnim preprekama, odnosu institucija prema investitorima, iskustvima sa stranim partnerima i razlozima zbog kojih smatra da BiH ima mnogo veći potencijal nego što se često prikazuje u javnosti.
Jedna od centralnih tema razgovora je dijaspora. Bešlić govori o važnosti povratka stručnih kadrova, iskustvima ljudi koji su se nakon godina rada u Njemačkoj, Austriji i drugim evropskim zemljama vratili u njegovu kompaniju, ali i o tome kako znanje i iskustvo stečeno u inostranstvu mogu doprinijeti razvoju BiH.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Krešimir Kordić jedan je od onih koji su obilježili jednu eru HŠK Zrinjski, ali i bh. fudbala općenito. Tokom karijere igrao je na poziciji napadača i ostao je upamćen kao jedan od najboljih strijelaca u historiji bh. fudbala, posebno kroz nastupe za HŠK Zrinjski Mostar, ali i u NK Široki Brijeg i HŠK Posušje.
Kao i sva djeca u tom periodu je odrastao na ulici igrajući fudbala, a njegova ulica je bila specifična.
- Igrali smo ispred zgrade, na jednom atomskom skloništu i tu je bio naš kutak za igranje fudbala. Tu je bio još Saša Papac, Toni Šunjić, Pero Stojkić i Bojan Bogdanović. To je sve u sto metara. Tu je bio i Semir Tuce. Kada god bi prolazio mi smo pokušavali nešto uraditi da nas primijeti. Jednom prilikom je izveo "slobodnjak" i bila je malo prljava lopta. Pogodio je sami ćošak garaže, ostao je trag i mi dugo nismo dirali taj trag lopte na limu garaže, prisjeća se Kordić.
Fudbalsku karijeru započeo je u omladinskim kategorijama Veleža, a početkom rata nakratko je prekinut njegov fudbalski put. Potom je nakon nekog vremena počeo da trenira u ekipi Zrinjskog.
- Ja sam kratko bio u Veležu, kod trenera Vladimira Skočajića. Potom je počeo rat i ta epizoda je završena. S osnivanjem Zrinjskog krenuli su i treninzi. Bilo je to teško vrijeme. Trenirali smo na terenu iza gdje je bio jedan put kojim smo dolazili na treninge. Znalo se desiti da počnu padati granate i mi smo prekidali treninge, priča Kordić.
Kratko je bio član omladinskog pogona Hajduka iz Splita.
- Bio sam tri godine u Splitu. Godinu kao kadet i dvije godine kao junior. To je bilo vrijeme kada je na Poljudu bila najbolja škola za omladince. To je bio dobar period i dobra odluka za mene. Tek kasnije sam shvatio da sam zapravo jedino ja iz moje generacije uspio u fudbalu, govori Kordić.
Profesionalni debi za Zrinjski ostvario je 1999. godine. Već u prvim sezonama pokazao je veliki golgeterski potencijal, što mu je donijelo transfer u Hrvatski Dragovoljac 2002. godine, primijetio ga je Vjeran Simunić koji ga je odveo nakon jedne prijateljske utakmice sa Zagrebom. Nakon toga igrao je za NK Zadar, gdje je stekao dodatno iskustvo u hrvatskom nogometu.
- Debitovao sam protiv Đerzeleza u Zenici. Svi mi maštamo o tome trenutku, ali kada dođe nije svejedno. Kada mi je Skočajić rekao da ću dobiti šansu nisam mogao vjerovati. Sjećam se on mi govori, a ja samog sebe uvjeravam da će to zaista biti. Kad si mlad imaš puno upitnika, ali s vremenom stječeš samopouzdanje i postaje sve bolje i bolje, kaže Kordić.
Godine 2005. vratio se u Zrinjski i tada počinje najuspješniji period njegove karijere. Bio je jedan od ključnih igrača mostarskog kluba, osvojio je tri titule Premijer lige BiH i više puta bio najbolji strijelac ekipe. Njegovi golovi i borbenost učinili su ga miljenikom navijača.
- Svaki put kada sam se vraćao osvajali smo trofej prvaka. Na početku mi nismo imali rejting koji imamo danas. Trebalo je proći taj period. Od sezone 2004/05 kada je stigla prva titula, pa potom još jedna, pa trofej Kupa BiH, već se tada vidjelo da Zrinjski postaje konstanta, ističe Kordić.
U karijeri je još nastupao za Posušje i Široki Brijeg u Bosni i Hercegovini.
- Uvijek sam imao neke svoje principe, nisam podnosio nepravdu. Ja sam čovjek sa kojim možeš pričati o svemu, ukazati na neke stvari i ja ću to prihvatiti. Ali kada vidim da me se pomjera, da me se žele "riješiti", onda ja donesem odluku na svoju ruku. Primijetio sam da sam malo podcijenjen, da drugi igrači dolaze, imaju dobre ugovore. Čuo sam neke riječi koje su bile ružne i nisam mogao dopustiti da to prođe tako. Bio sam tu od prvog dana i mislio sam da sam zaslužio bolje. Počele su dolaziti ponude, ali ja sam izabrao Posušje, jer je bilo blizu Mostara. Ja sam dosta nostalgičan i vezan za Mostar. Bila je to uspješna sezona, govori Kordić.
Dvije sezone je proveo u Slovačkoj nastupajući za Slovan Bratislavu i Dunajsku Stredu. Sa Slovanom je osvojio prvenstvo i Kup Slovačke.
- Cijela ekipa Artmedije je prešla u tadašnji Slovan, koji je promijenio vlasnika u tom momentu. Uvijek sam bio profesionalac. Zrinjski je moj klub, ali gdje god sam igrao davao sam svoj maksimum i tako sam ostao u dobrim odnosima i sa svim klubovima, ali i s ljudima iz klubova i država i gradova gdje sam nastupao, kaže on.
Nakon epizode u Slovačkoj vraća se u BiH, ali ne u Zrinjski, nego ide na Pecaru. Sa Širokim Brijegom je osvojio Kup Bosne i Hercegovine.
- Nisam se vratio u Zrinjski, jednostavno nije bilo ozbiljnog poziva. Došla je ponuda od Širokog Brijega, opet mi je bilo blizu kuće. Savladali smo Želju u finalu Kupa BiH. Bila je to jako dobra ekipa, veliki broj kvalitetnih igrača. Dvije godine na Pecari ću pamtiti po tome da sam imao mir. Mostar je specifičan, uvijek je svojevrsni pritisak. U Širokom nije bilo tako, puno dobrih prijateljstava, utakmica sa Udineseom, mogu samo reći riječi hvale za taj period, ispričao je Kordić.
Kordić je među najboljim strijelcima u historiji Premijer lige BiH. Posebno se istakao u domaćim kup takmičenjima, gdje je zajedno sa Wagnerom ostao rekorder Kupa Bosne i Hercegovine po broju postignutih pogodaka, ukupno 30.
Karijeru je završio 2016. godine ponovo u dresu Zrinjskog, kluba u kojem je ostavio najveći trag. Nakon završetka igračke karijere radi u omladinskom pogonu Zrinjskog, kao trener omladinaca.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Kada se, u četvrtak, okonča dvodnevno druženje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini, važnija od imena budućeg visokog predstavnika u našoj zemlji bit će odluka o njegovim ovlastima. Ako PIC zaključi da šef OHR-a treba biti pregovarač, bez mogućnosti da djeluje kao zaštitnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je posve svejedno hoće li ostati na obali Miljacke ili preseliti u briselske hodnike, kako priželjkuje Dragan Čović, zakleti europejac, koji je prije više od godinu zakočio baš svaku stopu evropskog puta ove zemlje, zabranjujući svojoj ispostavi u Vijeću ministara BiH čak i poštivanje zakona, jer propisi nisu po volji njegovom dugogodišnjem ruskom partneru iz Laktaša.
Bez ovlasti, OHR nema smisla, upozorio je i bivši ambasador Sjedinjenih Država u našoj zemlji Michael Murphy, pa bi države okupljene u PIC-u morale osmisliti drugu vjerodostojnu strategiju za zaštitu Bosne i Hercegovine od onih koji je nastoje ugroziti ili uništiti. Šta će se dogoditi? I kako dalje?
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Šemsudin Mehmedović, dugogodišnji
zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, lider stranke Naprijed.Šta očekuje od sjednice PIC-a i koga bi rado vidio na čelu OHR-a? Može li Lučić pobijediti Čovića?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Kada ljudi osjete prve simptome problema sa srcem, sve češće prvo otvore Google ili ChatGPT, a tek onda vrata ljekarske ordinacije. Upravo u tome kardiohirurg Novica Kalinić vidi jedan od najvećih problema današnjice.
Gostujući u podcastu (Ne)poznato o ljudskom tijelu, kardiohirurg Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske iz Banje Luke govorio je o tome kako internet i alati vještačke inteligencije mijenjaju ponašanje pacijenata, ali i zašto mnogi prekasno dolaze ljekaru.
- Ljudi smatraju da će kroz guglanje i ChatGPT izbjeći odlazak ljekaru. Nažalost, određeni broj pacijenata odlaže intervenciju zato što ih vještačka inteligencija usmjerava ka drugim modalitetima liječenja koji ih mogu životno ugroziti, upozorio je Kalinić.
Posebno je naglasio da pretjerano analiziranje simptoma često vodi u anksioznost, paniku i pogoršanje kvaliteta života, dok s druge strane ignorisanje simptoma može imati fatalne posljedice.
- Na našim prostorima ljudi se nekad čak i diče svojim patološkim stanjima, gojaznošću, nenormalnim unosom hrane i pića, pušenjem i fizičkom neaktivnošću. Ti ljudi veoma često dožive prevremenu srčanu smrt, rekao je.
Govoreći o simptomima koje pacijenti najčešće zanemaruju, Kalinić je izdvojio bol u grudima, zamaranje, nesvjestice, lupanje srca i pad kvaliteta života.
- Ljudi smanjuju fizičku aktivnost samo da ne bi otišli ljekaru. Prvo se umaraju na treći sprat, pa na drugi, pa na prvi, a onda dođu do postelje i hitne pomoći, objasnio je.
Poseban dio razgovora odnosio se na žene i kardiovaskularno zdravlje. Kalinić upozorava da žene često kasnije dolaze ljekaru jer simptomi kod njih izgledaju drugačije nego kod muškaraca.
- Žene često simptome pripisuju umoru, stresu, poslu, djeci i svakodnevnim obavezama. Međutim, pretjerano lupanje srca u miru, zamaranje, slabost i preznojavanje nisu nešto što treba ignorisati, rekao je.
Govorio je i o menopauzi, padu estrogena i promjenama koje tada nastaju u organizmu žene, posebno kada je riječ o krvnom pritisku i metabolizmu.
Veliki dio razgovora bio je posvećen prevenciji i životnim navikama. Kalinić je istakao da ljudi banalizuju osnovne stvari poput hidratacije, fizičke aktivnosti i pravilne ishrane.
- Ljudi ne piju dovoljno vode. Sok nije voda. Bez adekvatne hidratacije stradaju i srce i mozak i čitav organizam, upozorio je.
Na kraju je poslao jasnu poruku: prevencija mora početi mnogo prije nego što se pojavi ozbiljna bolest.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Gost novog izdanja podcasta U kontru sa Draganom Markovinom je Pero Jurišin, istaknuti hrvatski novinar, publicist i aktivist, poznat po dugogodišnjem radu u Slobodnoj Dalmaciji i beskompromisnom pisanju o društveno-političkim temama, ratnim zločinima i ljudskim pravima. Tokom karijere sarađivao je s brojnim relevantnim medijima širom prostora bivše Jugoslavije, među kojima su Peščanik i Autograf, a bio je i predsjednik Upravnog odbora Centra za suočavanje s prošlošću, gdje se zalagao za kulturu sjećanja i otvoreno kritizirao političke otpore prema haškim presudama.
U razgovoru sa Markovinom Jurišin govori o transformaciji Splita iz crvenog u crni grad, o atmosferi u kojoj se to dogodilo, o aktualnom divljanju proustaške desnice u tom gradu, vidljive u napadu na srpski folklor i prilikom obilježavanja dana osnivanja NDH. Pričali su i brisanju partizanske tradicije i odnosu prema činjenici da je u Splitu utemeljena prva Narodna Vlada Hrvatske 1945. godine, što nijedan premijer ili predsjednik nije službeno došao obilježiti od 1991. do danas. Riječi je bilo i o logoru u Lori, o suđenju za taj slučaj i spomenicima koji pokušavaju zataškati čitavu priču.
Jurišin se prisjetio i svojih ratnih novinarskih odlazaka u Mostar i Sarajevo, govoreći emotivno o ljudima i iskustvima koja su ga obilježila, uključujući i trenutak kada je, jedući burek na ulici u opkoljenom Sarajevu, shvatio svakodnevicu grada pod opsadom.
U podcastu se govori i o projektu Radio Brod, jedinstvenom antiratnom mediju koji je od 1993. do 1994. godine emitirao program s broda u Jadranskom moru za područje cijele bivše Jugoslavije. Finansiran od Evropske unije, Radio Brod okupljao je novinare i autore iz svih republika, predvođene Dževadom Sabljakovićem, a među saradnicima je bio i Darko Rundek. Cilj projekta bio je pružiti nezavisne informacije i suprotstaviti se ratnohuškačkoj propagandi u vremenu rata.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Diplomirani fizičar, stand up komičar, muzičar, autor stripova i jedan od onih koji su obilježili razvoj splitske stand up scene, Tomislav Primorac gost je nove epizode podcasta Opet Laka.
Rođeni Mostarac koji je odrastao između Hercegovine i Splita publici je poznat po humoru koji polazi od svakodnevice, jezika, identiteta i svih onih sitnih apsurda koje živimo, a rijetko ih primjećujemo dok ih neko ne izgovori naglas. Iako je završio računarsku fiziku i jedno vrijeme svoju budućnost vidio u sasvim drugačijem profesionalnom smjeru, danas je jedno od prepoznatljivijih imena regionalne stand up scene.
U razgovoru s Lakom otkriva kako je izgledao put od fakultetskih amfiteatara do pozornica, zašto je nauku zamijenio komedijom, koliko mu je fizika pomogla u razumijevanju ljudi, ali i zašto smatra da je neke stvari na Balkanu gotovo nemoguće objasniti.
Bilo je riječi i o odrastanju između Mostara i Splita, jeziku, identitetima, navijačima, očekivanjima roditelja, umjetnoj inteligenciji, Hajduku, turizmu, poljoprivredi, ali i o tome kako izgleda kada čovjek istovremeno svira u bendu, crta stripove i nastupa pred punim dvoranama.
Kao i uvijek kada je Laka s druge strane stola, razgovor je krenuo od sasvim običnih tema, da bi vrlo brzo završio na fizici, filozofiji, smislu života i svim onim pitanjima na koja ni nauka nema konačan odgovor.
Uživajte u novoj epizodi podcasta Opet Laka!Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Gošća Oslobođene je Nela Marinković, žena koja godinama kroz njemački administrativni sistem sluša najdublje strahove ljudi sa Balkana. Kroz vize, spajanja porodica, nostrifikacije i boravišne dozvole, pred njom se svakodnevno otvaraju priče o novom životnom početku. U ovoj epizodi razgovaramo o tome koliko je odlazak iz naše regije često bijeg iz očaja, a ne potraga za snovima. Nela kaže da je ljudima s Balkana psihološki najteže nositi se s neizvjesnošću i odvajanjem od porodice prilikom odlaska u inostranstvo.
- Kad sam počela razgovarati sa svojim klijentima, shvatila sam koliko ljudi dolaze uplašeni šta će biti s vizom, poslom i koliko će cijeli proces trajati, ističe Marinković.
Naglašava da migracije nisu problem samo Bosne i Hercegovine, već globalna pojava prisutna i u Njemačkoj, Italiji i drugim evropskim zemljama.
- Ljudi odlaze jer imaju vještine i profesije za koje ovdje često nema prostora. Možete biti briljantni u nečemu, ali ako nemate gdje raditi, primorani ste tražiti priliku vani, kaže ona.
Kao jedan od najvećih izazova izdvaja porodicu i prilagođavanje novoj sredini.
- S jedne strane porodica želi ostati zajedno, a s druge strane dolazi izlazak iz rutine, integracija djece i prilagođavanje potpuno drugačijem društvu i jeziku, navodi Marinković.
Govoreći o razlikama između Balkana i Njemačke, objašnjava da je Balkan kolektivistička kultura zasnovana na bliskosti i zajedništvu, dok je njemačko društvo više individualistički orijentirano.
- Kod nas su porodica, komšije i zajednica veoma važni. U Njemačkoj je fokus više na samostalnosti i ličnom uspjehu, zbog čega ljudima s Balkana posebno teško pada odlazak od porodice i sredine na koju su navikli, zaključuje ona.
Nela objašnjava da među ljudima koji odlaze postoje velike razlike. Jedni već imaju iskustvo rada u Sloveniji ili Hrvatskoj i znaju kako funkcionira život vani, dok drugi sliku o inostranstvu grade isključivo na pričama drugih ljudi.
- Postoje oni koji pričaju da je sve bajno i krasno, a postoje i oni koji se samo žale. I onda, ovisno o tome kakvi ste kao osoba, skloni ste povjerovati jednoj ili drugoj strani, navodi ona.
Marinković naglašava da povratak iz Njemačke ne mora značiti neuspjeh ili razočaranje.
- Postoje ljudi koji se vrate, donesu kapital i pokrenu biznis u Bosni i Hercegovini. To je doprinos našoj privredi, kaže ona, dodajući da dijaspora i dalje ima snažnu vezu sa svojom državom i značajan utjecaj na ekonomiju zemlje.
Ipak, posebno ističe sposobnost ljudi s Balkana da se prilagode novim okolnostima.
- Ta sposobnost da stres okrenemo na humor i da se snađemo gdje god nas život baci nešto je što je karakteristično za nas s Balkana, poručuje Marinković.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Tomislav Tomić, aktuelni fudbaler i kapiten NK Široki Brijeg, novi je gost u podcastu (IN)Direkt.
S Tomićem smo razgovarali na stadionu Pecara, gdje je i počela njegova karijera. Ono što je interesantno je da je i njegov otac igrao sa dosta uspjeha za Široki Brijeg.
- Moj otac je igrao za Široki Brijeg, do svoje 38. godine. Svaki dolazak tu, u meni budi emocije, sjećam se osvojenih titula 2004. i 2007., atmosfere koja je bila tada. Ostaje mi žal što nisam klubu dao neke svoje najbolje godine. Također mi je žao što nisam osvojio neki trofej sa Širokim, a bila mi je velika želja, priča Tomić.
Ponikao na Pecari, odakle je poslan na kaljenje u GOŠK, a taj odlazak se ispostavio kao pun pogodak.
- Odluka o odlasku u GOŠK mi je dosta pomogla. Negdje moraš početi. Tada mladi igrači nisu dobivali prostora kao sada. U dogovoru sa ocem prihvatio sam odlazak u Gabelu. Na početku je bilo teško, ali je sa vremenom to sve došlo na svoje. Bio sam mlad, nisam ni igrao kada sam došao, to mi je teško padalo. Kada sam počeo igrati, sve je krenulo kako treba. Na proljeće sam igrao stalno i ušli smo u Premijer ligu BiH. Imali smo dobru ekipu i to je bio veliki uspjeh, govori Tomić.
Iz Gabele je stigao na Grbavicu, gdje je sa Željezničarom osvojio titulu prvaka BiH, postao neizostavan član ekipe, a u određenom momentu je i nosio kapitensku traku. Nakon određenih nesporazuma napustio je Plave i otišao u Grčku. Kratka epizoda u Xanthiju nije ostala zapamćena.
- Imao sam pozive iz Željezničara, Sarajeva i Zvijezde. Ja sam htio nazad u Široki, ali nakon razgovora nisam dobio uvjerenje da ću igrati. Iz kluba su bili korektni i ja sam tada otišao u Želju. Amar Osim me je nazvao preko jednog čovjeka iz Gruda, stigao sam u Međugorje na pripreme. On je na prvu bio smiješan, imao je neku nezgod s psom. Svi znamo Amara. Radi se o jako inteligentnom čovjeku. Ja sam stigao nakon duple krune, koju su osvojili. Sam prelaz iz GOŠK-a u Željezničar je velika stvar, ali i zahtjevno za svakog igrača, ističe Tomić.
Iz Grčke je stigao u redove Zrinjskog i za sezonu i pol u kojim je nastupao za Plemiće osvojio je dvije titule prvaka BiH.
- Imali smo prvu polusezonu kada sam došao borbu sa Slobodom, ali smo uspjeli na kraju da budemo prvi. U narednoj sezoni smo izgledali još bolje sjećam se da nam je Čala Janjoš čestitao titulu nakon 14. kola ja mislim, rekao je.
Imao je priliku raditi sa Blažom Sliškovićem, a ostat će zapamćeno kakav je imao odnos sa igračima.
- Baka je kralj. On je čovjek kojeg voli i prvi i 21. igrač. On napravi takvu atmosferu da su svi zadovoljni i uvijek je bio spreman da zaštiti igrače pred svima. Zato ga igrači i vole, kazao je Tomić.
Odlazak u Olimpiju i Ljubljanu ujedno je i period koji smatra najboljim u svojoj karijeri. Godinu dana je nastupao za Admiru u Austriji, a potom je uslijedio povratak u Olimpiju i odlazak u Celje. Generalno, kako sam kaže, Slovenija je vrlo bitna stanica u njegovoj karijeri.
- U Sloveniji mi je bio najbolji period karijere. Kada je stigla ponuda, pošto je bilo i drugih ponuda, mislio sam blizu sam kući, okolo su bolje lige, tako da je to rpevagnulo. Ispostavilo se kao pun pogodak. Htjeli su da osvoje titulu, Igor Bišćan je stigao za trenera i mi smo stvarno te godine osvojili duplu krunu. U Sloveniji sam osvojio tri trofeja, igrao sam play-off protiv Spartaka iz Trnave i žao mi je što nismo uspjeli tada da prođemo u grupe, rekao je Tomić.
U zimu 2023. godine se odlučio na povratak u Široki Brijeg i kako nam je rekao u razgovoru, tu će i završiti njegova karijera. Upravo na Pecari na kojoj smo snimali ovu emisiju. Stadionu gdje je sve počelo i gdje svaki dolazak na ovaj teren, budi posebne emocije u njemu.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Početkom juna Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini odlučivat će o novom visokom predstavniku u našoj zemlji. Kandidata ima, a sam Christian Schmidt kaže kako njegov nasljednik mora znati da je ovo balansiranje između nemoguće misije i malih koraka naprijed. Oni, pak, koji su ga združenim snagama napadali, podijelili su uloge: trbuhozborci SNSD-a i HDZ- a ne kriju koliko žele kraj OHR-a, Milorad Dodik se jedan dan hvali kako će on odlučiti umjesto PIC-a, drugi dan prijeti vraćanjem onih istih zakona koje je već jednom donio, pa natjerao Narodnu skupštinu Republike Srpske da ih redom poništi, a Dragan Čović bi onako diplomatski - iselio OHR u Bruxelles. Bošnjački jurišnici su zaboravili koliko su bili kivni na visokog predstavnika, pa ga sad tobože ne daju.
Izborna kampanja - jasno je - vodi se preko leđa naroda i države, a najglasniji su oni kojima je i do naroda i do države stalo koliko i do lanjskog snijega.
Samoproglašeni zaštitnici Bošnjaka, predvođeni vrhom SDA, svoje verbalne haubice uperili su u lidera Naroda i
pravde, koji im je trenutno kriv čak i za obrušavanje mosta na Savi.S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, krunski osumnjičenik, državni ministar vanjskih poslova naše zemlje Elmedin Konaković.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Sead Jahić, “arhitekta mogućnosti”, kako ga Amir Vuk Zec naziva je osnivač IDEA-Co agencije i stručnjak s više od 40 godina iskustva u industriji, razvoju i sistemima upravljanja kvalitetom. Diplomirani je mašinski inženjer, certificirani TÜV Lead Auditor, dugogodišnji konsultant za organizacijski razvoj i ISO standard i predsjednik Udruženja inženjera BiH te gost nove epizode podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom.
Profesionalnu karijeru započeo je u kompaniji FERING, gdje je napredovao do pozicije direktora razvojnog sektora i vodio brojne projekte iz oblasti razvoja proizvoda, tehnologije i menadžmenta kvaliteta.
Agencija IDEA-Co osnovana je 2002. godine s ciljem pružanja stručne podrške organizacijama u unapređenju poslovanja kroz sisteme kvaliteta, strateški menadžment i informacione tehnologije. Danas IDEA-Co djeluje kao mreža stručnjaka i partnera koji realizuju projekte širom regije.
Javno djelovanje i briga, Seada Jahića o njegovoj Gračanici, o razvoju mašinskoj industriji u Bosni i Hercegovini, o kojoj puno kao inženjer mašinstva zna, je dokaz svjesnosti pojedinca i njegove odgovornosti naspram cjeline-tijela države.
Jahić sada radi konsultantske usluge i prisutan je kao moderator promjena, ambijenta u kojem se društvo nalazi. Ta njegova angažovanost i aktivnost proizlazi iz ljubavi o prostoru u kojem je stasao i formirao se.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Mostarski stand up komičar i podcaster Omer Hodžić gost je nove epizode podcasta Opet Laka, u kojoj s Elvirom Lakovićem razgovara o humoru, odrastanju u Mostaru i stvarima koje se na Balkanu najčešće pokušavaju izgovoriti kroz šalu.
Iza improvizacije i prepoznatljivog crnog humora, razgovor vrlo brzo odlazi i u lične teme, posebno kada se dotaknu njegovog odrastanja bez oca, koji je poginuo na početku rata. Hodžić priznaje da o tome godinama nije mnogo govorio, niti je znao kako da taj gubitak zapravo posmatra.
- Nisam nikad postao svjestan da nemam oca jer ga nikad nisam imao. Nisam znao kako je to imati oca, pa da mi nešto fali. Tek sam kasnije shvatio da sam bio ljut jer sam osjećao kao da me izdao. A možda da sam imao oca, ne bih bio komičar uopšte, govori Hodžić.
Kroz razgovor objašnjava i da ga je upravo humor naučio kako da preživi nelagodu, ali i kako da od nje napravi materijal za nastupe.
- Ljudi misle da sam stalno veseo jer sam komičar, a zapravo nisam nešto pretjerano dobro raspoložen. Jedino kad aktivno nasmijavam ljude osjećam se dobro. Kad dobiješ taj smijeh i aplauz, to kao da ti pomiluje dušu, kaže Hodžić.
Govoreći o stand upu, objašnjava da publika često ne vidi koliko je taj posao zapravo psihološki iscrpljujući i koliko komičar zavisi od reakcije ljudi ispred sebe.
- Stand up komičar svira publiku isto kao što muzičar svira instrument. Moraš imati smijeh svakih nekoliko sekundi. Kad šala ne prođe, to je baš grozan osjećaj, ali s vremenom naučiš da publika ne vidi šta se dešava u tvojoj glavi dok pokušavaš spasiti nastup, govori Hodžić.
Nova epizoda podcasta Opet Laka donosi razgovor koji kroz humor otvara mnogo ozbiljnije teme - od rata i identiteta do usamljenosti, publike i potrebe da se ljudi, barem na trenutak, iskreno nasmiju.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Tamara Misirlić, sportistkinja i aktivna humanitarka, je već kao tinejdžerica počela pomagati ljudima u teškim životnim situacijama, a kasnije je svoj rad formalizovala kroz fondaciju. Ova 23-godišnja djevojka je svoj život posvetila i stavila u službu onih koje žive bez osnovnih uslova za život, djeci koja spavaju na podu i ljudima koje je društvo, ali i njihova djeca, odavno zaboravilo.
Tamara je u Oslobođenoj govorila o svom dugogodišnjem terenskom radu i posvećenosti pomoći ljudima koji žive u izrazito teškim i neuslovnim okolnostima, naglašavajući da takav angažman zahtijeva veliko strpljenje, spremnost na fizički napor i potpuno prihvatanje realnosti u kojoj ti ljudi žive.
- Ja kažem da je to moj put. Mnogi su želeli ići sa mnom i onda kad krenu, i kad vide da dobiješ i osip po telu i da te i bube jedu i da su to neuslovi, i da moraš i hodati i penjati se i da vući kese, brzo odustanu. Kažem ljudima koji idu sa mnom da moraju krenuti od činjenice da ta baka živi bez struje i bez vode i da se možda godinama nije kupala. I ne možeš da se povlačiš, da izbegavaš kontakt, jer bi to za njih bila uvreda, kaže Tamara.
Ali nekada se zbog tog kontakta stvari i zakomplikuju, barem za Tamaru.
- Kada dođem, oni me grle, ljube me, jer je to za njih taj trenutak koji im znači sve. To je neka čista, iskrena emocija. Bila sam i sama u situaciji da sam zbog takvog rada završila u bolnici, dobila zaraznu bolest i rane po telu, jer mi je imunitet pao. Nakon toga mi je doktor rekao da više ne smem raditi bez zaštite, ali ja to ne mogu. Ne želim stavljati masku i rukavice jer ne želim stvarati distancu. Za mene je to, jednostavno, ljudska bliskost i iskrena emocija, kaže ova mlada djevojka.
U svom iskustvu rada sa starijima, prisjetila se i jedne potresne priče o ženi koju je upoznala prije četiri godine. Riječ je o baki koja je imala 114 godina i bila, kako navodi, najstarija žena na Balkanu u tom trenutku.
- Rodila je šesnaestoro dece, prošla ratove, glad, krize, sve ono što jedan čovek može da preživi. Bila je pokretna do 110. godine, navodi Misirlić.
Ono što je zatekla na terenu bilo je izuzetno teško.
- Vidim ženu u krevetu, bez struje, bez vode. Kuća gotovo da se srušila. Nije imala ni krevet, spavala je na nekim daskama i starom dušeku, opisuje ona, dodajući da je starica imala više od stotinu potomaka širom svijeta.
Uprkos tome, brigu o njoj je vodio samo jedan sin, koji je i sam bio u lošem zdravstvenom stanju i bez mogućnosti da joj pruži adekvatnu njegu. Misirlić ističe da su ovakvi primjeri pokazatelj duboke društvene nebrige, ali i emocionalnog udaljavanja od starijih ljudi.
- Žena koja je toliko toga prošla i koja bi trebalo svima nama da bude kao neki dragulj, da je svi pazimo, dočekala je kraj života u takvim uslovima, kaže ona.
Posebno naglašava da je usamljenost najveća bol starijih osoba, čak i više od materijalne oskudice.
- Smatram da je najveća bol tih ljudi ta samoća. A naročito kod onih koji imaju decu i koji prirodno očekuju da im se uzvrati ljubav i pažnja u starosti, ističe Misirlić.
Dodaje da starijima često nije važno ništa materijalno, već prisustvo i pažnja druge osobe.
- Nije njima stalo ni do kuće, ni do kreveta, ni do nameštaja, već da im neko pruži ruku kao čovek, naglašava ona.
Na kraju, podsjeća na jednostavne, ali često zaboravljene potrebe starijih ljudi: razgovor, prisustvo i pažnja.
- Oni su željni razgovora. Oni žive za taj trenutak da progovore s nekim, da popiju kafu, da ih neko sasluša, da neko čuje njihovu muku i da otvore nekome dušu, zaključuje Tamara.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Kada Faruk Širbegović govori o uspjehu, ne govori o luksuzu, privilegijama i sreći. Govori o oskudici, disciplini, odgovornosti i radu. Govori o dječaku iz Gračanice koji je još u osnovnoj školi planirao porodični budžet jer je otac bio teško bolestan, a porodica živjela od male penzije. Upravo iz tog perioda nastala je filozofija života koju danas prenosi mladima: “Ne tražite izgovore da nešto ne možete, nego način kako možete.”
Gost podcasta Životna škola otvoreno govori o svom odrastanju, prvim poslovima, učenju na gradilištima i putu kojim je od studenta arhitekture stigao do osnivača jedne od najvećih građevinskih kompanija u Bosni i Hercegovini. Kompanije koja je izgradila više od 11 miliona kvadratnih metara prostora širom Evrope i Afrike.
- U osmom razredu sam morao planirati koliko nam treba za hranu, koliko za odlazak ocu u bolnicu i kako ćemo preživjeti mjesec, prisjeća se Širbegović. Upravo tada, kaže, shvatio je da mu je obrazovanje jedini put prema životu kakav želi.
Njegova priča daleko je od klasične poslovne biografije. Tokom studija živio je od stipendija, davao instrukcije kolegama i koristio svaku priliku da uči na gradilištima. Shvatio je da nije dovoljno završiti fakultet. Fakultet je samo temelj, a život je stalno učenje.
U razgovoru govori i o poduzetništvu koje opisuje kao život bez sigurnosti.
- Poduzetnik ne radi samo kad spava, a možda i tad sanja posao, kaže kroz smijeh Širbegović.
Prisjetio se i najtežeg perioda u životu, ekonomske krize nakon 2008. godine, kada je morao donositi bolne odluke i smanjivati broj zaposlenih.
- To je meni najteži period u životu, iskreno rečeno, gore nego rat. 2008. godine počela je ta neka ekonomska kriza. Prvi prvi simptom je bio - nema investicija. Jednostavno banke ne plasiraju novac. I meni se tada posrećilo da mi se otvorila Libija i mi smo u martu 2009. već imali ljude u Libiji. Mi smo iznajmljivali zasebne avione da idu u Libiju da odvezu radnike i otišlo je dole 500-600 ljudi. Prema obimu posla smo slali ljude dole. I to je trajalo do 2011. godine. Onda smo morali ljude evakuirati. Imate te ljude, imate jednu empatiju prema njima. Najlošiji scenario je da im kažete: "Doviđenja, hvala". Stvarno sam se četiri godine borio. Ne znam koliko me to koštalo u godinama života da ne kažem ljudima "Hvala, doviđenja". A na kraju se taj scenarij ipak morao desiti. Na kraju sam to morao 2012. godine, priznaje Širbegović.
Posebno emotivno govori o ljudima, zaposlenicima i odgovornosti koju nosi vođenje velike kompanije. Ističe da nikada nije želio da radnici dolaze na posao “sa ciglom u stomaku”, zbog čega je godinama ulagao u edukaciju menadžmenta, komunikaciju i stvaranje zdravog radnog okruženja.
U podcastu se dotiče i porodice, odgoja djece, odnosa prema novcu, rada i disciplini. Otkriva zbog čega je insistirao da njegova djeca ne odrastaju u luksuzu, ali i zašto je uvijek smatrao da su znanje i karakter najvažniji kapital.
Govoreći o uspjehu, Širbegović kaže da je najvažnije ostati dosljedan sebi i imati hrabrosti donositi teške odluke. “Ko hoće, nađe način”, poručuje mladima.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
- Laat meer zien
