Afleveringen
-
Send us Fan Mail
Edin Cocalić, nekadašnji fudbaler Željezničara i reprezentacije BiH, posljednji je gost u studiju podcasta (IN)Direkt.
Iz omladinske škole Željezničara uspio je da stigne do dresa reprezentacije Bosne i Hercegovine. Počeo je u Pašićevoj Bubamari, stigao kao dječak na Grbavicu, a potom preko Grčke, Izraela, Belgije i Turske i konačnog povratka u Željezničar karijera Edina Cocalića trajala je gotovo dvije decenije i obilježena je disciplinom, borbenošću i dosljednošću.
Profesionalna karijera započela je u matičnom Željezničaru, a kasnije je nosio dresove Panioniosa, Maccabija Haife, Mechelena, Akhisarspora, Altaya i Panetolikosa prije nego što se 2022. vratio na Grbavicu, gdje je završio igračku karijeru.
Interesantna je priča o tome kako je zapravo završio svoju profesionalnu karijeru.
- Jedna od stvari koja je utjecala da se vratim je bio snimak jedne od utakmica Želje, kada sam vidio kako navijači podržavaju igrače, ja sam se naježio. Mislio sam bilo bi super da još jednom dođem, istrčim pred te navijače i tako "zavrtim" taj krug. Da završi gdje je i počelo. Iskreno nisam mislio da to može biti duže od šest mjeseci. Bila je zima i mislio sam da ću doći biti tu do ljeta, maksimalno do zime naredne.
Bilo je to dosta turbulentna situacija u klubu, teško vrijeme i neke stvari su bile gotovo bezizlazne.
- Meni su ljudi na prvom sastanku rekli da je cilja da opstanemo u ligi, budžet je bio nizak. Ja sam im rekao da mi ponude šta mogu ponuditi, jer sam znao šta me čeka. Prošao sam već teške trenutke sa Željom. Vratiš se pun želje, entuzijazma, žara, ali onda s vremenom to prestane, jednostavno tinja. To nije lako. Bilo je to izazovno vrijeme, ali smo imali zaista sjajnu grupu igrača. Mi stariji smo preuzeli tu ulogu lidera, ali je najbitnije bilo da smo sjajno funkcionisali između sebe.
Vrijeme koje je proveo na Grbavici u posljednjem mandatu bilo je dosta turbulentno, bilo je uspona i padova i sve to je ostavilo traga na njemu. Kako sam kaže kad je postalo jasno da neće više igrati osjetio je olakšanje.
- Uglavnom ja sam znao duboko u sebi da je kraj blizu. Fizički sam bio ok, ali mentalno nisam bio spreman da dajem svoj maksimum. Fizički se možda i mogu spremiti, ali mentalno teško. Znao sam na dva tri mjeseca prije da to nije to. Neka igraju mlađi, ja sam tu da doprinesem na neki drugi način, ako treba. Igrali smo zadnje kolo protiv Borca na Grbavici, ja sam rekao to je moja zadnja utakmica. S druge strane, imao sam pritiske od mojih dobrih drugova, koji prate i vole klub. Govorili su mi nemoj da staneš, idemo dalje. Zvali su me i ljudi iz kluba, ali ja sam takav, jednostavno ne volim neke velike pritiske na mene. Jednostavno sam se isključio.
Kada je dobio poziv iz kluba bio je spreman razgovarati da i u narednoj sezoni nosi dres tima sa Grbavice, ali je razgovor otišao u drugom pravcu.
- Dobio sam poziv od sportskog direktora da dođem u klub. Pritom jedan moj dobar drug mi kaže, nemoj da ti padne na pamet da kažeš da nećeš da igraš više. Ja dolazim u klub sa namjerom da ostanem, spreman sam ja. Kontam bit će neko natezanje, neki razgovor, da me privole da ostanem, da sam bitan itd. Ja dolazim sa takvom percepcijom da ide u tom pravcu. I kažu mi da pređemo na stvar, direktor mi kaže: Edine klub više ne računa na tebe. Ostao sam šokiran. Pitao sam je li ozbiljno? Rekao sam da sam se nadao da će me nagovarati da ostanem da igram, ali kažem dobro super. Ja sam sišao niz one stepenice i osjetio sam olakšanje neko, neki teret je "spao" s mene. Nisam se osjećao uvrijeđenim, ali mi nije bilo jasno zašto nije naša generacija, malo više uključena u rad kluba. Mislim da možemo doprinijeti boljem radu kluba. Ali tako je trebalo biti. Rado odem na Grbavicu, čujem se s ljudima, to je moj klub i uvijek će biti.
Cocalić je za reprezentaciju Bosne i Hercegovine upisao je 10 nastupa, a interesantno je da je bio dio ekipe koja je osvojila Kirin kup u Japanu, kada je sa klupe Zmajeve predvodio Mehmed Baždarević.
U novoj epizodi podcasta (IN)Direkt Edin Cocalić otvoreno govori o mnogim temama. Kako je došlo do debija za tim sa Grbavice i kako je izgledao odlazak iz Željezničara u inostranstvo? Šta je naučio igrajući u različitim državama i ligama? Koji treneri i saigrači su ostavili najveći trag? Kako danas gleda na reprezentaciju Bosne i Hercegovine? Ovo su samo neke od tema o kojim smo pričali tokom podcasta.
Ne propustite razgovor s čovjekom koji je tokom cijele karijere bio sinonim za pouzdanost, karakter i profesionalizam.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Nijaz Mulahmetović, jedno od najprepoznatljivijih imena bh. futsala gost je nove epizode podcasta (IN)Direkt. Cuni, kako ga svi zovu i prepoznaju, uspio je svojim igrama, ali i odnosom i ponašanjem na terenu i izvan njega zaslužiti epitet legende bh. futsala.
Nekadašnji kapiten futsal reprezentacije Bosne i Hercegovine, selektor ženske futsal reprezentacije BiH, danas je trener HMNK Rama sa kojim je napravio sjajan uspjeh. Prvo je ostvario plasman u Premijer ligu BiH, a potom je u najvišem rangu došao do finala gdje je u konačnici bila uspješnija Bubamara.
Njegovi fudbalski počeci vezani su za FK Bosna, sa kojom je prošao sve omladinske selekcije i debitovao za prvi tim. Paralelno dok je fudbalski odrastao u dvorani Skenderija, rasla je i ljubav prema futsalu. Upravo je ta ljubav odredila njegov sportski, ali i životni put.
- Počeli smo trenirati u ratu u dvorani Skenderija. Izazovi su bili igrati fudbal i dolaziti na treninge pod takvim uslovima. Imali smo finu ekipu, tu smo počeli i tu je krenula ta veza sa malim fudbalom, priča Mulahmetović.
Tokom karijere imao je priliku da kroz igranje fudbala napravi iskorak. Bio je svojevremeno na probi u Turskoj, ali nije uspio da se nametne. Također je u nekoliko navrata bio blizu potpisa za neke druge bh. klubove, ali je uvijek nedostajalo nešto da se to i realizuje.
- Nisam volio preuzeti rizik, uvijek sam tražio neki sigurniji put. To je jedna od stvari koju zamjeram sebi. Ne vjerujem da je sreća bila presudni faktor, ali nažalost kada je veliki fudbal u pitanju uvijek je nešto nedostajalo da bi se realizovalo ili krenulo u pravcu u kojem je trebalo biti, kaže on.
U određenom momentu je odlučio da zeleni teren u potpunosti zamijeni parketom.
- Počeo sam u Orliću i sjajno je krenulo. Bili su tu momci sa kojim sam igrao dosta turnira, poznavali smo se dobro. Tu je bio i Džeka Muminović, bilo je tu pregovora i razgovora, ali smo se dogovorili. U prvoj sezoni sam dao 30-ak golova, stigao je i poziv za reprezentaciju i jednostavno tako je krenula futsal priča, prisjeća se Cuni.
Tokom svoje karijere osvojio je sve što se osvojiti može. Titule prvaka, Liga prvaka sa više klubova, nastupi za reprezentaciju BiH, mnoštvo turnira i čini se da mu je futsal vratio sve ono što nije uspio da napravi sa velikim fudbalom.
- Mogu reći da je zaista tako. Dobio sam potvrdu tog fudbalskog kvaliteta kroz futsal. Ako govorim o finansijama to je neusporedivo, jer u futsalu nema puno novca kao u velikom fudbalu. Ali opet kad se čovjek nečim bavi želi tu potvrdu uspješnosti i to je za mene satisfakcija. U futsalu to pronalazim. Kapiten sam ekipe, najbolji igrač, strijelac, poziv za reprezentaciju, kasnije i kapiten reprezentacije, tako da mogu reći da sam potvrdu i priznanje u sportu dobio kroz futsal. I to je kroz karijeru potvrda toga da sam uspio napraviti nešto, govori Cuni.
Razgovarali smo o razvoju futsala u Bosni i Hercegovini, izazovima igranja za reprezentaciju i iskustvima iz domaćih i međunarodnih takmičenja.
Kako izgleda put od reprezentativca do selektora? Šta se desilo pa je "prelomio" da njegova budućnost bude vezana jedino za futsal? Da li je nedostajalo sreće i koji je faktor utjecao da ne napravi iskorak u fudbalu? Koji su najveći izazovi i najljepši trenuci njegove karijere i još mnogo interesantnih stvari iz njegovog životnog sportskog puta popularni Cuni je podijelio sa nama u podcastu.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Zijn er afleveringen die ontbreken?
-
Send us Fan Mail
Zoran Zekić po treći put je stigao na Koševo. Nakon povratka na klupu FK Sarajevo, Zekić je stigao u studio podcasta (IN)Direkt.
Zekić je ostavio snažan trag među navijačima Bordo kluba i čovjek koji je priznao da je emocije prema Sarajevu nemoguće odvojiti od profesionalizma. Po povratku je poručio da se osjeća kao da nikada nije ni otišao te naglasio koliko su zajedništvo, ljubav prema klubu i odgovornost važni za uspjeh.
U razgovoru otkrivamo šta ga je vratilo na Koševo, šta se dešavalo u periodu od njegovog odlaska do povratka u FK Sarajevo te kakve ambicije ima u novom poglavlju na našem najvećem stadionu. Dotakli smo se utakmica koje je vodio i svega onoga što je prethodilo njegovom odlasku iz Sarajeva.
- Ja kad sam odlazio, razmišljao sam u svojoj glavi da ću se jednom vratiti. Nisam mislio da će biti ovako brzo, a moram reći da se brzo to odvilo sve. Nakon odlaska trenera Marija Cvitanović stupili smo u kontakt, krenuli razgovarati, osjetio sam tu emociju i vibru, neka drugačija razmišljanja u odnosu na zadnji put, nadam se da sam i ja sazrio dodatno. Nema tu puno pameti, sve što želim reći da nam želim puno sreće svima i dosta lijepih trenutaka, poručio je Zekić.
Kada je napustio klupu Sarajeva rijetko ili gotovo nikako je govorio o razlozima odlaska.
- Ne bih se volio vraćati na te stvari. Zato jednostavno nisam ni izlazio u javnost. Čovjek kad je "vruće glave" može svašta reći što i ne treba. Puno je tu emocija, dosta detalja koji se dešavaju iz dana u dan. I jednostavno skuplja se iz dana u dan. Treba sve to "isfiltrirati". Ja to jednostavno, neću reći da nisam uspio, ali se nakupilo toga svega. Nakon utakmice protiv Craiove na Koševu, koja je zaista bila sjajna i koju sam pogledao više puta, pojavila mi se nada da možemo napraviti iskorak. I onda sam u Rumuniji doživio veliko razočarenje, pa potom Radnik koji je otišao u nekom drugom smjeru. Osjetio sam da tu puno stvari ne funkcioniše i da na puno stvari ja nemam utjecaja, kao što sam mislio da sam imao dotad. Pošteno je bilo da odem, jer sam osjetio da ne mogu napraviti promjenu. Moram priznati da mi je sa druge strane prijala pauza nakon svega, iskren je Zekić.
Dugo nakon povratka u Hrvatsku nije mogao da gleda utakmice tima sa Koševa.
- Probao sam da gledam utakmicu protiv Sloge, i onda sam je odmah ugasio. Nisam dugo gledao i onda sam pogledao utakmicu protiv Širokog Brijega na Pecari, gdje je Sarajevo trebalo voditi nakon prvog poluvremena tri razlike, ali sam shvatio da još nisam spreman, rekao je Zekić.
Gostovanje bivšeg skauta FK Sarajevo Josipa Korde na podcastu i razgovor o odnosima u klubu, podigao je dosta prašine u ovdašnjoj javnosti.
- Ja tog dečka i ne poznajem, jer je on bio u klubu do mog dolaska. Hvala Bogu bilo je svega, ali takvih detalja kod mene nije. Prvenstveno ja to ne bih dozvolio. Ne znam otkud ta informacija, ali dobro. Ljudima su uvijek bitne takve informacije, nego pričati o onom što je dobro, poručio je Zekić.
Tokom predstavljanja sam je rekao da dolazi iskusniji. Šta to znači u praksi?
- Iskusniji sam po defaultu, jer sam godinu stariji. Imao sam poslije par mjeseci razgovor za posao i nakon 15 minuta sam se izvinio ljudima i rekao da nisam spreman. U ovih godinu dana imao sam priliku da radim neke stvari koje nisam radio ranije. Šetnja kroz šumu, u Osijeku pored Drave, bavio se vrtlarstvom, pročitao neku knjigu. U posljednjih šest mjeseci sam radio kao analitičar, gdje sam bio uključen u potpunosti u praćenje fudbala. I tu sam vidio neke stvari drugačije. Mislim da čovjek mora stalno učiti, kaže Zekić.
Govorio je Zekić i o planovima za naredni period, ali i o uspjesima Guliashvilija i Čelika na koje je posebno ponosan. Jedan od segmenata razgovora svakako su bile i reprezentacije Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Zekić je kao gledalac posmatrao utakmicu u Zenici protiv Italije, pa nam je ispričao kako se osjećao na tribinama Bilinog polja.
Iskreno, otvoreno i bez zadrške Zekić je odgovarao na sva naša pitanja.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
U zadnjoj ovosezonskoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom gost je Irfan Hošić, profesor, kustos, likovni kritičar i jedan od najistaknutijih kulturnih djelatnika Bosanske krajine. Kroz svoj rad u KRAK-u već godinama povezuje lokalni prostor sa savremenim umjetničkim i društvenim tokovima, pokazujući kako kultura može biti pokretač promjene i kritičkog promišljanja zajednice.
Polazeći od stava da je prostor jedan od najvažnijih oblika kapitala kojim raspolažemo, Hošić govori o odgovornosti prema mjestima u kojima živimo i djelujemo. U vremenu koje neprestano nalaže transformaciju prostora, podsjeća da ne smijemo zaboraviti njegovu memoriju. Svako mjesto nosi slojeve iskustava, sjećanja i značenja koji oblikuju naš odnos prema zajednici i svijetu.
Razgovaramo o Krajini, Bihaću i prostoru kao mjestu susreta različitih iskustava, ali i o izazovima djelovanja u sredini obilježenoj stalnim krizama i društvenim napetostima. Hošić govori o iskustvima stečenim tokom boravka u Detroitu kao stipendista Fulbright programa, o paralelama između različitih gradova i zajednica te o načinima na koje se kulturni rad može pretvoriti u prostor dijaloga i novih ideja.
Tema razgovora su i projekti koje KRAK realizira kroz izložbe, radionice, seminare i javne diskusije, kao i značaj kulture u oblikovanju javnog prostora. Posebno se otvara pitanje fragmentiranosti savremenog društva i potrebe za novim povezivanjima - među ljudima, zajednicama i prostorima koje dijelimo.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
U novoj epizodi Oslobođene, zadnjoj ove sezone, ne razgovaramo o razlikama. Razgovaramo o onome što ostaje kada se razlike ogole do srži - čovjek, njegova savjest i potreba da razumije drugog.
Gosti Oslobođene su fra Mirko Majdandžić, franjevac koji već godinama govori o jednostavnosti, čovječnosti i odgovornosti pojedinca u svijetu koji ubrzano gubi kompas.Izet efendija Čamdžić, imam poznat po otvorenim i direktnim porukama o stvarnosti zajednice, vjeri i svakodnevnim izazovima života u Bosni i Hercegovini. Otac Vladimir Stupar, pravoslavni sveštenik koji u svojim porukama često naglašava oprost, razumijevanje i potrebu da se čovjek vrati suštinskim vrijednostima.
Tri tradicije. Tri jezika vjere.
Govoreći o sve manjem broju brakova i rastućem nepovjerenju prema bračnoj zajednici, Izet efendija Čamdžić osvrnuo se na porast porodičnog nasilja i činjenicu da je za mnoge žene upravo dom postao jedno od najnesigurnijih mjesta. Istakao je da ga posebno zabrinjava paradoks društava koja se u velikoj mjeri deklariraju kao vjerska, a istovremeno bilježe slučajeve nasilja u porodici i potrebu za sigurnim kućama.
- Pitam se kako je moguće da u gradovima poput Zenice ili Banje Luke, gdje bi se gotovo svi građani izjasnili kao vjernici, postoje sigurne kuće. U Banjoj Luci gotovo svaka porodica ima Bibliju, ikonu i obilježava svoju vjeru. U Zenici gotovo svaka porodica ima Kur'an i obilježava vjerske blagdane. Je li logično da u takvim sredinama postoje sigurne kuće, upitao je Čamdžić.
Posebno je naglasio težinu činjenice da žene ponekad moraju napustiti vlastiti dom kako bi pronašle zaštitu.
- Zamislite da iz vjerničke kuće pobjegne žena u sigurnu kuću, jer joj vlastita kuća nije sigurna. To je strašno. Kako odgovoriti na takvo pitanje, kazao je.
Prema njegovim riječima, društvo mora uložiti mnogo više napora u odgoj i izgradnju moralnih vrijednosti, jer formalna pripadnost vjeri sama po sebi nije dovoljna da spriječi nasilje i nepravdu.
- Svi bismo trebali upregnuti posljednje atome snage da odgajamo ljude. Problem je što je današnjem čovjeku profit postao bog, poručio je Čamdžić.
Komentirajući činjenicu da se ljudi često pozivaju na vjeru, Boga i univerzalne vrijednosti poput milosti i ljubavi prema bližnjem, a istovremeno ostaju duboko podijeljeni, fra Mirko Majdandžić smatra da su korijeni problema u podjeli na "naše" i "vaše".
- Mislim da smo pomalo popuštali tim pričama o našima i vašima. To je krenulo kroz rat i, nažalost, traje do danas. Ako izreknete bilo kakvu kritiku ili samo postavite neko pitanje, odmah će se javiti ljudi koji će reći: "Kako možeš, pa to je naš čovjek?", kazao je.
Dodao je kako je upravo kritika često izraz želje da se nešto popravi, a ne napad na pojedinca ili grupu.
- Iz ljubavi i želje da se nešto promijeni, treba nekad i opomenuti i kritizirati. Međutim, podlegli smo priči da su samo naši dobri, a još gore od toga je uvjerenje da naš čovjek ne može pogriješiti, istakao je, te dodao: "Kada za drugoga stalno ponavljate da ne valja, da je kriv za sve loše, onda od njega napravite metu o kojoj možete govoriti šta god želite. Tako se udaljavamo jedni od drugih umjesto da gradimo povjerenje".
Govoreći o odgovornosti javnih ličnosti, posebno političkih i vjerskih predstavnika, naglasio je da upravo oni imaju najveći prostor da utiču na društvo.
- Ljudi slušaju političare i vjerske predstavnike. Zato moramo biti spremni govoriti istinu, bez kalkulacija. Za svakog čovjeka koji je stradao, patio ili kojem je kuća zapaljena treba jasno reći šta se dogodilo i ne braniti nikoga samo zato što pripada "našima", zaključio je fra Mirko Majdandžić.
Odgovarajući na pitanje kako se dogodilo da se, uprkos učenjima koja počivaju na dobroti, milosti i milosrđu, društvo sve više dijeli, otac Vladimir Stupar je istakao da je problem nastao onda kada je čovjek sebe postavio u središte svega.
- Čovjek je sebe stavio kao mjeru svih stvari. Ono što ja mislim i osjećam želim nametnuti drugima. Ako oni ne misle i ne osjećaju kao ja, automatski postaju moji neprijatelji, kazao je Stupar.
Naglasio je da takav pristup nije u skladu s temeljnim religijskim učenjima jer nijedan čovjek ne može drugima nametnuti vlastiti pogled na svijet.
- Ja nisam mjera svih stvari. Ne mogu čak ni svojoj djeci, roditeljima, bratu, sestri ili supruzi nametnuti mišljenje ili pogled na svijet. Zato je potrebno da korigujemo sebe u svjetlosti božanske istine, rekao je.
Govoreći iz perspektive pravoslavnog hrišćanstva, podsjetio je na Hristove riječi da je on "put, istina i život", ističući da upravo u tom učenju leži odgovor na pitanje šta znači biti milostiv.
- Hristos nam je pokazao šta znači biti milostiv. To prije svega znači ne osuđivati drugog čovjeka, nastojati ga razumjeti, otkriti u njemu ljepotu istinskog bogo-čovječanskog lika i potaknuti dobro koje postoji u njemu, poručio je Stupar.
Dodao je da se istinska milost ne ogleda u tome da druge prilagođavamo vlastitim očekivanjima, već da u svakom čovjeku prepoznamo dostojanstvo i vrijednost, bez obzira na razlike koje postoje među ljudima.
- Kada prestanemo sebe smatrati mjerom svih stvari i počnemo u drugima tražiti ono dobro, tada otvaramo prostor za razumijevanje, milosrđe i istinski dijalog, zaključio je otac Vladimir Stupar.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Postoje ljudi koji grade biznise prateći tržišne analize, sigurne projekcije i finansijske kalkulacije. Renad Čelik pripada drugoj grupi. Njegov put obilježili su rizik, intuicija i uvjerenje da se velike stvari ne mogu graditi samo logikom profita.
U novoj epizodi podcasta Životna škola Čelik otvoreno govori o životnom putu koji ga je odveo od ratnog djetinjstva i izbjeglištva, preko navijačkih tribina i buntovnih godina, do pozicije jednog od najprepoznatljivijih ljudi regionalne event industrije.
Prisjećajući se djetinjstva, govori o odrastanju nakon rata, iskustvu vršnjačkog nasilja i osjećaju nepripadanja koji je obilježio njegove rane godine.
Veliki dio razgovora posvećen je navijačkom životu, koji je, kako ističe, bio istovremeno izvor problema, ali i prijateljstava koja traju do danas. Kaže da je iz tog puta uspio izvući najpozitivnije i najbolje stvari.
Posebno zanimljiv dio razgovora odnosi se na njegov profesionalni razvoj. Nakon rada u marketinškim kampanjama i korporativnom sektoru, Čelik je shvatio da ga više privlači stvaranje događaja i emocija nego politički marketing.
Prava prekretnica dogodila se nakon rođenja sina Vitora. Upravo tada donosi odluku koju mnogi smatraju nelogičnom - napušta siguran posao i potpuno se posvećuje poduzetništvu.
Posebno mjesto u razgovoru zauzima priča o Garden of Dreamsu, projektu koji je godinama rastao bez velikih investitora, oslanjajući se na vlastita sredstva, podršku prijatelja i vjeru da kulturna i kreativna industrija mogu biti ozbiljan pokretač razvoja Sarajeva. Najveći izazov do sada predstavlja organizacija koncerta legendarnog sastava Prodigy. Za realizaciju projekta podignut je kredit od milion maraka, dok ukupna investicija iznosi oko 1,7 miliona KM.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Aladin Isaković se, u posljednjoj utakmici NK Čelik u Prvoj ligi Federacije BiH na Bilinom polju, zvanično oprostio od aktivnog igranja fudbala.
Simbolično, u devetoj minuti susreta, Isaković je ispraćen ovacijama sa terena i tribina, a taj momenat je bio jako emotivan za njega s obzirom na to da znamo koliko je vezan za klub i grad Zenicu.
Upravo to je bila i tema našeg razgovora.
- Iskreno vjeruj mi da još nisam svjestan. Iskreno 20 godina igrati nije lako. Utisci se još nisu slegli. Čovjek je svjestan da mora doći kraj, ali kad je došao taj trenutak jednostavno stalo je sve oko mene. Ali kako sam rekao Nedi Turkoviću u komentarima: "Ima se pravo jednom vratiti!", kroz smijeh nam govori Isaković.
U devetoj minuti utakmice protiv Igmana, simbolično zbog broja na dresu, se oprostio od dresa Čelika i profesionalne karijere.
- Prije tri godina sam u par navrata sa čelnicima kluba razgovarao o završetku karijere. Oni nisu bili za, rekli su mi da im trebam da budem uz mlade igrače. Danas mi je drago da sam ih poslušao, ostao do kraja i dočekao plasman u Premijer ligu BiH. U jednu sam ruku ponosan, sa druge strane mi je žao. Ali mislim da ću uvijek ostati uz klub, pa ćemo vidjeti šta će se desiti, priča Isaković.
Prije tri godine je rekao da mu je najveća želja da se sa Čelikom vrati u Premijer ligu.
- I sretan i zadovoljan i ponosan. Možda da se nije desilo da nismo ušli, ostao bih i dalje. Sebi sam dao obećanje oprostit ću se kad Čelik uđe u Premijer ligu i tako je i bilo, rekao je Isaković.
Bilo je prilično emotivno u Zenici.
- Teško je bilo izaći na zagrijavanje i na utakmicu. Dogovorili smo se da igram devet minuta, ali sam tražio od šefa Regoje da igram i dalje. Nadao sam se bar do 41. minute, ali je rekao dosta i završili smo to u devetoj minuti kakav je bio i dogovor. Svjestan si posljednja utakmica. Ideš dole, emocije su pomiješane. Porodica je cijela tu, sinovi su na tribinama, supruga... Bilo je teško, ali sam ponosan na sebe. Što sam bio uz moj Čelik i mogu ponosno, rahat i čista obraza reći da sam nešto ostvario s tim klubom, kaže Isaković.
Bilo je i suza i počasni špalir i sve.
- Stalo je. Stalo je sve. Jednostavno, ništa ja nisam vidio. Tek sam poslije dobivao slike, pa sam vidio šta se dešavalo. Jednostavno prošao sam do tribine pored sviju. Pokušavao sam se obuzdati, ali jednostavno nije moglo da se zaustavi. Sve je stalo u tih devet minuta, pogotovo kad je Sarajkić svirao izmjenu. Kada sam sjeo u ćošak klupe, sve je jednostavno "puklo" iz mene. Ja ne znam kako neki igrači kada se moraju oprostiti jako mladi, kako oni to podnesu, govori Isaković.
Tokom svoje dugogodišnje karijere igrao je na pozicijama napadača i stopera, što je rijedak slučaj i čini ga jedinstvenim u bh. fudbalu. Naravno bilo je i drugih fudbalera koji su igrali na više pozicija, ali rijetki su toliko dugo nastupali i uspjeli da se održe.
Najveći trag ostavio je u NK Čelik i FK Mladost (DK). Profesionalnu karijeru je započeo u Žepču, nakon čega je nastupao i za Travnik, Vitez i Frauenfeld. Kao kapiten Mladosti bio je jedan od ključnih igrača u periodu najvećih uspjeha kluba, uključujući osvajanje Prve lige Federacije BiH i plasman u Premijer ligu Bosne i Hercegovine. Navijači su ga 2019. godine proglasili najboljim igračem sezone.
Aladin Isaković ostaje upamćen kao jedan od najprepoznatljivijih zeničkih nogometaša svoje generacije, primjer sportiste koji je tokom cijele karijere pokazivao odanost klubovima za koje je nastupao, ali je svakako zenički Čelik bio klub koji u njemu budi posebne emocije.
U novoj epizodi (IN)Direkta govorio je o svom fudbalskom odrastanju, želji da nastupa za Čelik, privrženosti Zenici, ali i nastupima za druge klubove. Poseban segment emisije je priča o veličanstvenom, ali jako emotivnom oproštaju.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Visoki predstavnik Christian Schmidt obznanio je svoju odluku da se povuče s mjesta šefa OHR-a Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda sredinom prošlog mjeseca.
Krajem ovog, trebali bismo znati ko će doći umjesto njega. No, važno je reći: njemački diplomata je maestralno razotkrio kočničare Bosne i Hercegovine, a Milorada Dodika natjerao i da klekne pred Sudom BiH, iskešira - za njega mizernu sumu - i otplati godinu zatvora, a onim enormnim, milionskim sumama koje je poslao preko okeana plati vlastitu scenografiju da ponizi i pljune Narodnu skupštinu Republike Srpske i još se obaveže na poštivanje državnog Ustavnog suda.
Istina, Schmidt nije uspio natjerati domaće aktere da ispune famoznih 5+2 i zatvore OHR, ali je mandat potrošio ispravljajući krive Drine i omogućujući institucijama ove zemlje da budu funkcionalnije nego što ih je zatekao: on je taj koji je nametnuo zakon da bi Memorijalni centar Potočari Srebrenica nesmetano i dostojanstveno radio, spasio je državu od bankrota u slučaju Viaduct,
deblokirao državne finansije, podsjetio Vijeće ministara na obaveze spram sedam institucija kulture, praktično spriječio mandatno manipuliranje promjenom nacije i korak po korak doveo CIK do prilike za relevantne izborne rezultate. Sve u svemu: pokazao koliko mu je stalo do svih u Bosni i Hercegovini i našeg ljudskog dostojanstva, a što bi rekao Josip Juratović - ne mogu Njemačka i Schmidt nas beskonačno moliti da nama bude bolje, a mi jednako pokazivati kako to ne želimo.Christian Schmidt je naš gost u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović, a ujedno i posljednjoj ovosezonskoj. Iz Bosne i Hercegovine ide nakon skoro pet i po godina, a čak se i načinom na koji je obznanio svoje povlačenje pobrinuo da OHR ostane i da dobijemo njegova nasljednika. Da nam pomogne, ako već nećemo sami sebi.
Šta SAD hoće od Schmidta? Šta smatra svojim postignućima u mandatu?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Koliko su hormoni zaista odgovorni za probleme koje svakodnevno osjećamo? Da li su genetika i naslijeđe presudni za naše zdravlje ili ipak mnogo toga zavisi od životnih navika? Zašto žene često prekasno prepoznaju simptome perimenopauze i menopauze, a muškarci ignorišu znakove pada testosterona?
O tim, ali i brojnim drugim temama u podcastu (Ne)poznato o ljudskom tijelu govorila je specijalistica endokrinologije i dijabetologije dr. Anida Divanović Slato. Tokom razgovora otvorena su pitanja koja se tiču gotovo svake porodice; od bolesti štitne žlijezde i gojaznosti, do hormonalne terapije, reproduktivnog zdravlja i značaja prevencije.
Jedna od centralnih poruka razgovora bila je da hormoni imaju ogromnu ulogu u funkcionisanju organizma, ali da nisu odgovorni za sve probleme s kojima se suočavamo. Dr. Divanović Slato naglašava da na zdravlje snažno utiču i san, fizička aktivnost, ishrana i svakodnevne životne navike.
Posebna pažnja posvećena je ženama koje ulaze u period perimenopauze i menopauze. Mnoge simptome poput nesanice, umora, promjena raspoloženja ili problema s koncentracijom često pripisuju stresu i svakodnevnim obavezama, ne prepoznajući da se iza svega mogu nalaziti hormonalne promjene. Upravo zbog toga veliki broj žena propušta priliku da na vrijeme potraži stručnu pomoć i poboljša kvalitet života.
Tokom emisije razbijeni su i brojni mitovi. Jedan od najraširenijih odnosi se na hormonsku terapiju i strah od karcinoma dojke. Sagovornici su detaljno objasnili kako su određena istraživanja pogrešno interpretirana u javnosti, što je godinama stvaralo strah među ženama i odvraćalo ih od terapije koja mnogima može značajno pomoći.
Govorilo se i o gojaznosti, koju savremena medicina prepoznaje kao hroničnu multifaktorijalnu bolest. U epizodi je istaknuto da prekomjerna tjelesna težina nije pitanje karaktera, volje ili lijenosti, nego složen zdravstveni problem na koji utiče veliki broj faktora – od genetike i hormona do načina života i psiholoških okolnosti.
Ni muškarci nisu ostali po strani. Značajan dio razgovora posvećen je testosteronu, funkcionalnom hipogonadizmu, metaboličkom sindromu i opasnostima nekontrolisane upotrebe testosteronskih preparata. Posebno je upozoreno na zloupotrebu hormona bez medicinskog nadzora i na posljedice koje takva praksa može ostaviti na reproduktivno i kardiovaskularno zdravlje.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Siniša Malešević, rođen je u Banjoj Luci, i jedan je od najuglednijih svjetskih teoretičara nacije i nacionalizma. Diplomirao je sociologiju u Zagrebu, a danas predaje na University College Dublin. Autor je brojnih knjiga i naučnih studija prevedenih na 14 jezika. Među njegovim djelima objavljenim na našem jeziku ističu se „Države-nacije i nacionalizmi“, „Sociologija rata i nasilja“ te „Ideologija, legitimnost i nova država“. Član je Irske kraljevske akademije i Academiae Europaeae, kao i vanjski član Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.
U podcastu U kontru sa Draganom Markovinom govorio je o temama kojima se bavi u svojim istraživanjima, a koje su duboko obilježile prostor bivše Jugoslavije. Razgovor je obuhvatio atmosferu u Banjoj Luci devedesetih godina, kao i njegovu ideju istraživanja zanemarenog fenomena ideoloških izbjeglica - ljudi koji su odbili živjeti u nacionalističkoj i fašističkoj atmosferi, premda ih zbog njihove nacionalne pripadnosti niko nije prisiljavao na odlazak.
Mnogi od njih, poput njegovih roditelja, bili su izloženi pritiscima i nasilju upravo zato što su se usprotivili vlastitoj sredini.
Malešević i Markovina govorili su i o prvim višestranačkim izborima, procesu konstituiranja bošnjačke nacije te o tome kako je izgledalo ostati u Zagrebu tokom ratnih godina i zašto je upravo taj grad za njega predstavljao logičan životni i akademski izbor. Dotaknuli su se i pitanja zbog čega na ovim prostorima nikada nije zaživio projekt sličan Srednjoevropskom sveučilištu, kao i toga je li ikada razmišljao o povratku i pokušaju da se iznutra suprotstavi nacionalizmu i nasilju.
U završnom dijelu razgovora osvrnuli su se na aktualna politička i društvena zbivanja: studentske i građanske proteste u Srbiji, stanje u Hrvatskoj te budućnost Evropske unije i njen odnos prema zemljama regije
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
U ovoj epizodi Oslobođene govorimo i o temi koju društvo često posmatra površno - hidžabu. Za neke simbol vjere, za druge simbol ograničenja, a za mnoge pitanje o kojem imaju mišljenje bez stvarnog pokušaja da razumiju ženu koja ga nosi. Može li ono što nekome izgleda kao strogo pravilo, drugome zapravo biti osjećaj slobode? I imamo li pravo suditi izborima koje sami nikada nismo morali donijeti?
Gošća Emina Fajić govorila je o svom životnom putu, borbi s karcinomom dojke i odluci da nosi hidžab, ističući da je upravo bolest bila prekretnica koja je dodatno učvrstila njenu povezanost s vjerom.
Prisjećajući se trenutka kada su ona i njena sestra, u razmaku od samo mjesec dana, saznale da boluju od karcinoma dojke, Emina kaže da je upravo tada doživjela najdublju duhovnu spoznaju.
- Vjeru sam spoznala onog dana kada sam dobila papir da imam rak. Prvo što sam uradila bilo je da sam otišla kući, pala na sedždu i počela klanjati. Od tog dana nisam prestala. Moja povezanost s vjerom nikada nije bila jača nego tada, kazala je.
Iako dolazi iz vjerske porodice i cijeli život je odgajana u tom duhu, ističe da je suočavanje s teškom bolešću promijenilo njen pogled na život.
- Ne mogu reći da sam se vjeri vratila jer sam cijeli život bila odgajana u vjeri. Međutim, kada smo sestra i ja dobile dijagnozu karcinoma dojke, shvatile smo da nam jedino vjera može pomoći da izdržimo sve što dolazi, kaže Emina.
Posebno naglašava da nikada nije osjećala ljutnju niti se pitala zašto se bolest dogodila baš njoj.
- Nikada nisam bila ljuta. Nikada nisam pomislila: Zašto ja? Pitala sam se samo šta mi Gospodar šalje kroz ovu dijagnozu i koju poruku trebam razumjeti, kaže ona.
Tokom liječenja, Emina i njena sestra prošle su kroz zahtjevne terapije i hemoterapije, zbog kojih su obje izgubile kosu. Upravo tada počela je razmišljati i o nošenju hidžaba.
- Kada smo izgubile kosu, ja sam to doživjela kao znak. Pomislila sam da možda ne trebam čekati starost da se pokrijem. Život nije zagarantiran i niko ne zna koliko vremena ima pred sobom.
Emina ističe da je riječ o jednom od najvažnijih koraka u njenom životu, koji je došao nakon dubokog promišljanja, duhovnog sazrijevanja i životnih iskušenja kroz koja je prošla. Kako kaže, ključ svega bila je sama odluka. Prisjetila se da je hidžab počela nositi na svoj 28. rođendan, koji danas doživljava kao simbol novog početka.
- Bio je moj 28. rođendan tada. Taj rođendan je za mene predstavljao jedno novo rođenje. Rekla sam sebi: od sada sam ovo nova ja, priča nam Emina.
Dodaje kako je tada shvatila da mnoge žene praktikuju vjeru, ali nikada ozbiljno ne razmišljaju o tom koraku, dok je kod nje želja već postojala i samo je čekala trenutak da je pretoči u djelo. Govoreći o tome šta za nju danas predstavlja marama, Emina ističe da je njen smisao mnogo dublji od vanjskog izgleda.
- Za mene marama znači da radim sve ono čime ću zadovoljiti Gospodara, jer mi je On omogućio sve što imam. Posebno zdravlje i svaki novi dan života, kaže ona.
Naglašava da nošenje hidžaba ne vidi kao obavezu prema ljudima, već kao ličnu duhovnu borbu i izraz zahvalnosti.
- Gospodaru marama ne treba. To je zapravo borba sa samim sobom, sa svojim egom. Da sam spremna dati nešto od sebe radi Njegovog zadovoljstva, zaključuje.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Uprkos očekivanjima, dvodnevno druženje Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini okončano je bez bijelog dima: novi šef OHR-a nije izabran, mada se činilo da svi putevi vode ka tome da Antonio Zanardi Landi ušeta u Bijelu kuću na obali Miljacke. Teren je bio prilično preoran, novinarima su šaptana imena konkurencije radi, pa su čak i Sjedinjene Države izbacile svog, navodnog kandidata Williama Rugera, za koga je od početka bilo jasno da je u orbiti s ciljem - kako se kod nas kaže - da se vlasi ne dosjete, jer je upravo Landi američki favorit. U istom je paketu bio i Emanuele Giaufret, Italijan kao i Landi, najpoznatiji po dužnosti šefa Delegacije EU u Srbiji. No, bila je to jednačina bez ijedne nepoznate: tri imena, dva italijanska kandidata, dva američka prijedloga, nije ni trebalo čekati zasjedanje da se ozvaniči kako iza Landija stoje Vlada Italije i SAD. Ali, kada je u utrku, minut do 12, ubačen francuski diplomata Réne Troccaz, i to uz presing važnih gostiju iz Evropske unije, dalo se naslutiti da imenovanje neće proći glatko, možda baš i zbog načina na koji se zaigralo na Landija.
Ispostavilo se da su ključne evropske sile Francuska i Njemačka za Troccaza dobile podršku Velike Britanije, najodanijeg američkog partnera na našem kontinentu, pa su produžeci zakazani za kraj mjeseca.
S nama je danas u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Adis Arapović, politolog i politički analitičar.
Je li bio iznenađen američkim saopćenjem? Kakve su šanse francuskog diplomate da dođe u Sarajevo? Može li Bosna i Hercegovina postati poligon za obračun i potkusurivanje?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
U novoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom, gost je arhitekta i urbanista Semir Zubčević, jedan od najistaknutijih predstavnika generacije arhitekata koja se pojavila osamdesetih godina i obilježila jedno važno razdoblje sarajevske arhitektonske scene.
Stasavajući u projektnoj kući DOM, tada predvođenoj mladim direktorom Hasanom Ćemalovićem, u okruženju koje je mladim autorima pružilo priliku za razvoj i profesionalnu afirmaciju, Zubčević je bio dio generacije čiji su članovi kasnije ostvarili značajne međunarodne karijere, potvrđujući kvalitet tadašnje škole arhitekture i obrazovnog sistema.
Ovaj razgovor prati njegov profesionalni put od prvih uspjeha na velikim urbanističkim konkursima u Sarajevu, preko odlaska u Beč, grad koji je za mnoge arhitekte s ovih prostora predstavljao mjesto najvećih profesionalnih izazova i mogućnosti, do pozicije partnera u renomiranom bečkom arhitektonskom birou AWZT. Kroz brojne projekte urbanističkog planiranja i arhitekture, Zubčević je učestvovao u oblikovanju novih gradskih cjelina i javnih prostora koji su postali sastavni dio savremenog identiteta Beča.
U podcastu govori o iskustvu rada na velikim urbanističkim zahvatima, planiranju kvalitetnog stanovanja, stvaranju javnih prostora koji zaista postaju dio života građana, te o odgovornosti arhitekata i urbanista u oblikovanju gradova. Poseban dio razgovora posvećen je projektima bolničkih kompleksa i savremenih zdravstvenih ustanova, području u kojem je stekao značajno međunarodno iskustvo i postao prepoznat kao ekspert koji svoja znanja prenosi novim generacijama arhitekata.
Razgovaramo i o mogućnostima snažnijeg povezivanja domaće stručne scene sa arhitektima koji djeluju širom svijeta, kao i o ideji stvaranja Centra za arhitekturu, mjesta susreta znanja, iskustava i različitih profesionalnih perspektiva. Kroz tu temu otvara se i pitanje kako gradovi mogu koristiti potencijal vlastitih stručnjaka u promišljanju budućeg razvoja i kvalitetnijeg upravljanja urbanim prostorom.
Iako je profesionalno ostvarenje pronašao u Austriji, Semir Zubčević nikada nije prekinuo vezu sa prostorom iz kojeg je potekao. Njegov profesionalni i životni put svjedoči o tome koliko su iskustvo, obrazovanje i kulturni horizont jednog prostora važni za oblikovanje arhitektonske misli. Zajedno sa suprugom, arhitekticom Dalilom Zubčević, koja u Beču vodi biro Atelier 13, a u Istri zajedno vode biro Erta, danas djeluje na različitim mjerilima arhitektonske prakse - od velikih urbanih sistema do projekata koji se vraćaju neposrednijem odnosu prema prostoru.
Ovo je razgovor o arhitekturi, gradu i vremenu, ali i o ljudima koji svojim radom pokazuju kako kvalitetna stručna misao može trajno oblikovati prostor. Podcast koji podsjeća da najveći učitelj svih nas često ostaje upravo prostor našeg odrastanja, prostor koji nas oblikuje jednako snažno kao i ljudi koje na tom putu susrećemo.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Je li brak prevaziđena institucija ili i dalje važan stub društva? Koliko su se ljubav, povjerenje i zajedništvo promijenili kroz vrijeme i zašto je razvoda sve više?
Gošće Oslobođene su Jelena Blagojević Hrabinja i Tanja S. Đurović. Njih dvije govore o tome vjeruju li još uvijek u brak kao instituciju, šta jedan odnos čini uspješnim, ali i da li su prethodne veze porazi ili važne životne lekcije.
Jelena je govorila o braku, porodici i vrijednostima koje želi prenijeti svojoj djeci. Istakla je da bi, kada bi mogla vratiti vrijeme, većinu svojih životnih odluka donijela na isti način.
- Da mogu sve ponovo, uglavnom bih sve uradila isto. Možda bih jedino neke stvari, poput udaje i majčinstva, uradila ranije, kaže Jelena.
Govoreći o odrastanju, objasnila je da je iz roditeljskog doma ponijela i pozitivne primjere i pouke iz grešaka svojih roditelja.
- Želim da moja djeca gledaju roditelje koji se vole i lijepo razgovaraju jedno s drugim. Mislim da je važno da iz kuće ponesu osjećaj topline i ljubavi koji će ih pratiti kroz život, govori Jelena.
Pričala je i o izazovima bračnog života i sve češćim razvodima. Istakla je da brak nije savršen i da nijedan odnos ne funkcioniše bez problema i teških perioda. Prema njenom mišljenju, danas je najveći izazov sačuvati brak i raditi na odnosu kada među partnerima i dalje postoje emocije.
- Nisam pristalica toga da se na prvi najmanji problem neko razvede. Mislim da je danas najteže ostati u braku i spasiti odnos ukoliko tu postoji emocija. Svaki brak ima momente kada nije baš tako lijepo, ali nije ni život uvijek lijep, kaže Jelena, te ističe da ne postoji univerzalna definicija „dobrog braka“, ali da postoje ključni elementi koji odnos čine kvalitetnim i stabilnim.
- Ja mislim da treba mnogo da se razgovara, to bih stavila na prvo mjesto kao nešto što jedan brak čini dobrim. Onda razumijevanje. I ta mogućnost življenja vlastitog života, da nemamo kočnice jedno drugom, nego da jedno drugom dajemo vjetar u leđa. On moj život stvarno čini puno lakšim i ljepšim, nastavlja Jelena.
Tanja S. Đurović je s Brankicom podijelila je svoje viđenje partnerskog odnosa i odluku zbog koje nikada nije stupila u zakonski brak. Otvoreno je objasnila da je odrastala uz klasične romantične ideale o vjenčanju i braku, ali da se njen pogled na to promijenio nakon ličnog gubitka.
- Svi smo odrasli uz romantične priče i zamišljali svoje vjenčanje, ljude koji će biti prisutni, kako će sve izgledati. Ali meni se to srušilo kada mi je otac umro, jer nije bilo nikoga ko bi me izveo. Tada sam odlučila da ne želim taj papir ako nema tog trenutka koji mi je važan, priznala je Tanja i dodala da joj formalni brak nikada nije bio prioritet, te da joj je važniji emotivni odnos i bliskost s partnerom nego zakonska forma zajednice.
- Bitno je da se volimo, a taj papir meni ništa ne znači ako ne može uz mene biti osoba koja mi je važna, ističe Tanja.
Tanja se dotakla i razloga zbog kojih partnerski odnosi pucaju, čak i kada parovi imaju djecu koja ih povezuju. Istakla je da je u jednom trenutku i sama sa partnerom prepoznala da se njihovi životni putevi razilaze, bez velikih sukoba ili drama, te su odlučili da se razdvoje.
- Shvatili smo da se razilazimo na našim tračnicama i nekako gubimo tu nit. Bez skandala i svađa smo se razišli. I danas mogu reći da su očevi moje djece moji jako dobri prijatelji, kaže Tanja.
Govoreći o savremenim vezama, naglasila je da se danas ljudi češće i brže odlučuju na razlaz, dok su ranije brakovi trajali duže jer su partneri bili spremniji na kompromis i odricanje.
- Nekad treba odustati od svojih principa, kaprica i inata. Treba se ponekad ušutjeti za dobrobit nečeg trećeg. Ljudi danas brzo ulaze i brzo izlaze iz odnosa, dok su ranije parovi duže ostajali zajedno jer su znali kad treba povući ručnu, poručila je Tanja.
Za današnjeg partnera Tanja kaže da se nadopunjuju i da je on njena druga polovina jabuke.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Nova epizoda podcasta Životna škola donosi inspirativnu i emotivnu priču Suada Bešlića, poduzetnika i osnivača kompanije iz Živinica koja danas proizvodi vatrogasna vozila prema njemačkim standardima i izvozi ih na međunarodna tržišta.
Rođen 1974. godine u Meškovićima kod Kalesije, rat ga je zatekao sa samo 17 godina. Dva puta je teško ranjen i na liječenje je prebačen u Njemačku, gdje započinje njegov drugi životni put. Tokom oporavka u Minhenu upoznaje gradonačelnika Erdinga koji mu pomaže da ostane u Njemačkoj i započne proces integracije.
Od fizičkih poslova i rada u limariji, preko precizne mehanike i CNC mašina, do studija i inženjerskog rada - Suad se godinama gradio u njemačkom sistemu. Ključni zaokret desio se kada je postao konstruktor u renomiranoj firmi Lentner, jednom od vodećih svjetskih proizvođača vatrogasnih nadogradnji.
U trenutku kada je trebao dovoditi radnike iz BiH u Njemačku, susret sa majkom jednog mladića promijenio mu je život. Shvatio je da ne želi odvoditi porodice iz domovine - nego donositi posao kući.
Poseban dio razgovora posvećen je izazovima s kojima se susreo nakon povratka. Govori o administrativnim preprekama, odnosu institucija prema investitorima, iskustvima sa stranim partnerima i razlozima zbog kojih smatra da BiH ima mnogo veći potencijal nego što se često prikazuje u javnosti.
Jedna od centralnih tema razgovora je dijaspora. Bešlić govori o važnosti povratka stručnih kadrova, iskustvima ljudi koji su se nakon godina rada u Njemačkoj, Austriji i drugim evropskim zemljama vratili u njegovu kompaniju, ali i o tome kako znanje i iskustvo stečeno u inostranstvu mogu doprinijeti razvoju BiH.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Krešimir Kordić jedan je od onih koji su obilježili jednu eru HŠK Zrinjski, ali i bh. fudbala općenito. Tokom karijere igrao je na poziciji napadača i ostao je upamćen kao jedan od najboljih strijelaca u historiji bh. fudbala, posebno kroz nastupe za HŠK Zrinjski Mostar, ali i u NK Široki Brijeg i HŠK Posušje.
Kao i sva djeca u tom periodu je odrastao na ulici igrajući fudbala, a njegova ulica je bila specifična.
- Igrali smo ispred zgrade, na jednom atomskom skloništu i tu je bio naš kutak za igranje fudbala. Tu je bio još Saša Papac, Toni Šunjić, Pero Stojkić i Bojan Bogdanović. To je sve u sto metara. Tu je bio i Semir Tuce. Kada god bi prolazio mi smo pokušavali nešto uraditi da nas primijeti. Jednom prilikom je izveo "slobodnjak" i bila je malo prljava lopta. Pogodio je sami ćošak garaže, ostao je trag i mi dugo nismo dirali taj trag lopte na limu garaže, prisjeća se Kordić.
Fudbalsku karijeru započeo je u omladinskim kategorijama Veleža, a početkom rata nakratko je prekinut njegov fudbalski put. Potom je nakon nekog vremena počeo da trenira u ekipi Zrinjskog.
- Ja sam kratko bio u Veležu, kod trenera Vladimira Skočajića. Potom je počeo rat i ta epizoda je završena. S osnivanjem Zrinjskog krenuli su i treninzi. Bilo je to teško vrijeme. Trenirali smo na terenu iza gdje je bio jedan put kojim smo dolazili na treninge. Znalo se desiti da počnu padati granate i mi smo prekidali treninge, priča Kordić.
Kratko je bio član omladinskog pogona Hajduka iz Splita.
- Bio sam tri godine u Splitu. Godinu kao kadet i dvije godine kao junior. To je bilo vrijeme kada je na Poljudu bila najbolja škola za omladince. To je bio dobar period i dobra odluka za mene. Tek kasnije sam shvatio da sam zapravo jedino ja iz moje generacije uspio u fudbalu, govori Kordić.
Profesionalni debi za Zrinjski ostvario je 1999. godine. Već u prvim sezonama pokazao je veliki golgeterski potencijal, što mu je donijelo transfer u Hrvatski Dragovoljac 2002. godine, primijetio ga je Vjeran Simunić koji ga je odveo nakon jedne prijateljske utakmice sa Zagrebom. Nakon toga igrao je za NK Zadar, gdje je stekao dodatno iskustvo u hrvatskom nogometu.
- Debitovao sam protiv Đerzeleza u Zenici. Svi mi maštamo o tome trenutku, ali kada dođe nije svejedno. Kada mi je Skočajić rekao da ću dobiti šansu nisam mogao vjerovati. Sjećam se on mi govori, a ja samog sebe uvjeravam da će to zaista biti. Kad si mlad imaš puno upitnika, ali s vremenom stječeš samopouzdanje i postaje sve bolje i bolje, kaže Kordić.
Godine 2005. vratio se u Zrinjski i tada počinje najuspješniji period njegove karijere. Bio je jedan od ključnih igrača mostarskog kluba, osvojio je tri titule Premijer lige BiH i više puta bio najbolji strijelac ekipe. Njegovi golovi i borbenost učinili su ga miljenikom navijača.
- Svaki put kada sam se vraćao osvajali smo trofej prvaka. Na početku mi nismo imali rejting koji imamo danas. Trebalo je proći taj period. Od sezone 2004/05 kada je stigla prva titula, pa potom još jedna, pa trofej Kupa BiH, već se tada vidjelo da Zrinjski postaje konstanta, ističe Kordić.
U karijeri je još nastupao za Posušje i Široki Brijeg u Bosni i Hercegovini.
- Uvijek sam imao neke svoje principe, nisam podnosio nepravdu. Ja sam čovjek sa kojim možeš pričati o svemu, ukazati na neke stvari i ja ću to prihvatiti. Ali kada vidim da me se pomjera, da me se žele "riješiti", onda ja donesem odluku na svoju ruku. Primijetio sam da sam malo podcijenjen, da drugi igrači dolaze, imaju dobre ugovore. Čuo sam neke riječi koje su bile ružne i nisam mogao dopustiti da to prođe tako. Bio sam tu od prvog dana i mislio sam da sam zaslužio bolje. Počele su dolaziti ponude, ali ja sam izabrao Posušje, jer je bilo blizu Mostara. Ja sam dosta nostalgičan i vezan za Mostar. Bila je to uspješna sezona, govori Kordić.
Dvije sezone je proveo u Slovačkoj nastupajući za Slovan Bratislavu i Dunajsku Stredu. Sa Slovanom je osvojio prvenstvo i Kup Slovačke.
- Cijela ekipa Artmedije je prešla u tadašnji Slovan, koji je promijenio vlasnika u tom momentu. Uvijek sam bio profesionalac. Zrinjski je moj klub, ali gdje god sam igrao davao sam svoj maksimum i tako sam ostao u dobrim odnosima i sa svim klubovima, ali i s ljudima iz klubova i država i gradova gdje sam nastupao, kaže on.
Nakon epizode u Slovačkoj vraća se u BiH, ali ne u Zrinjski, nego ide na Pecaru. Sa Širokim Brijegom je osvojio Kup Bosne i Hercegovine.
- Nisam se vratio u Zrinjski, jednostavno nije bilo ozbiljnog poziva. Došla je ponuda od Širokog Brijega, opet mi je bilo blizu kuće. Savladali smo Želju u finalu Kupa BiH. Bila je to jako dobra ekipa, veliki broj kvalitetnih igrača. Dvije godine na Pecari ću pamtiti po tome da sam imao mir. Mostar je specifičan, uvijek je svojevrsni pritisak. U Širokom nije bilo tako, puno dobrih prijateljstava, utakmica sa Udineseom, mogu samo reći riječi hvale za taj period, ispričao je Kordić.
Kordić je među najboljim strijelcima u historiji Premijer lige BiH. Posebno se istakao u domaćim kup takmičenjima, gdje je zajedno sa Wagnerom ostao rekorder Kupa Bosne i Hercegovine po broju postignutih pogodaka, ukupno 30.
Karijeru je završio 2016. godine ponovo u dresu Zrinjskog, kluba u kojem je ostavio najveći trag. Nakon završetka igračke karijere radi u omladinskom pogonu Zrinjskog, kao trener omladinaca.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Kada se, u četvrtak, okonča dvodnevno druženje Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira u Bosni i Hercegovini, važnija od imena budućeg visokog predstavnika u našoj zemlji bit će odluka o njegovim ovlastima. Ako PIC zaključi da šef OHR-a treba biti pregovarač, bez mogućnosti da djeluje kao zaštitnik Dejtonskog mirovnog sporazuma, onda je posve svejedno hoće li ostati na obali Miljacke ili preseliti u briselske hodnike, kako priželjkuje Dragan Čović, zakleti europejac, koji je prije više od godinu zakočio baš svaku stopu evropskog puta ove zemlje, zabranjujući svojoj ispostavi u Vijeću ministara BiH čak i poštivanje zakona, jer propisi nisu po volji njegovom dugogodišnjem ruskom partneru iz Laktaša.
Bez ovlasti, OHR nema smisla, upozorio je i bivši ambasador Sjedinjenih Država u našoj zemlji Michael Murphy, pa bi države okupljene u PIC-u morale osmisliti drugu vjerodostojnu strategiju za zaštitu Bosne i Hercegovine od onih koji je nastoje ugroziti ili uništiti. Šta će se dogoditi? I kako dalje?
S nama je u novoj epizodi podcasta Direktno sa Vildanom Selimbegović Šemsudin Mehmedović, dugogodišnji
zastupnik u Parlamentu Bosne i Hercegovine, lider stranke Naprijed.Šta očekuje od sjednice PIC-a i koga bi rado vidio na čelu OHR-a? Može li Lučić pobijediti Čovića?
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Kada ljudi osjete prve simptome problema sa srcem, sve češće prvo otvore Google ili ChatGPT, a tek onda vrata ljekarske ordinacije. Upravo u tome kardiohirurg Novica Kalinić vidi jedan od najvećih problema današnjice.
Gostujući u podcastu (Ne)poznato o ljudskom tijelu, kardiohirurg Univerzitetskog kliničkog centra Republike Srpske iz Banje Luke govorio je o tome kako internet i alati vještačke inteligencije mijenjaju ponašanje pacijenata, ali i zašto mnogi prekasno dolaze ljekaru.
- Ljudi smatraju da će kroz guglanje i ChatGPT izbjeći odlazak ljekaru. Nažalost, određeni broj pacijenata odlaže intervenciju zato što ih vještačka inteligencija usmjerava ka drugim modalitetima liječenja koji ih mogu životno ugroziti, upozorio je Kalinić.
Posebno je naglasio da pretjerano analiziranje simptoma često vodi u anksioznost, paniku i pogoršanje kvaliteta života, dok s druge strane ignorisanje simptoma može imati fatalne posljedice.
- Na našim prostorima ljudi se nekad čak i diče svojim patološkim stanjima, gojaznošću, nenormalnim unosom hrane i pića, pušenjem i fizičkom neaktivnošću. Ti ljudi veoma često dožive prevremenu srčanu smrt, rekao je.
Govoreći o simptomima koje pacijenti najčešće zanemaruju, Kalinić je izdvojio bol u grudima, zamaranje, nesvjestice, lupanje srca i pad kvaliteta života.
- Ljudi smanjuju fizičku aktivnost samo da ne bi otišli ljekaru. Prvo se umaraju na treći sprat, pa na drugi, pa na prvi, a onda dođu do postelje i hitne pomoći, objasnio je.
Poseban dio razgovora odnosio se na žene i kardiovaskularno zdravlje. Kalinić upozorava da žene često kasnije dolaze ljekaru jer simptomi kod njih izgledaju drugačije nego kod muškaraca.
- Žene često simptome pripisuju umoru, stresu, poslu, djeci i svakodnevnim obavezama. Međutim, pretjerano lupanje srca u miru, zamaranje, slabost i preznojavanje nisu nešto što treba ignorisati, rekao je.
Govorio je i o menopauzi, padu estrogena i promjenama koje tada nastaju u organizmu žene, posebno kada je riječ o krvnom pritisku i metabolizmu.
Veliki dio razgovora bio je posvećen prevenciji i životnim navikama. Kalinić je istakao da ljudi banalizuju osnovne stvari poput hidratacije, fizičke aktivnosti i pravilne ishrane.
- Ljudi ne piju dovoljno vode. Sok nije voda. Bez adekvatne hidratacije stradaju i srce i mozak i čitav organizam, upozorio je.
Na kraju je poslao jasnu poruku: prevencija mora početi mnogo prije nego što se pojavi ozbiljna bolest.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
-
Send us Fan Mail
Gost novog izdanja podcasta U kontru sa Draganom Markovinom je Pero Jurišin, istaknuti hrvatski novinar, publicist i aktivist, poznat po dugogodišnjem radu u Slobodnoj Dalmaciji i beskompromisnom pisanju o društveno-političkim temama, ratnim zločinima i ljudskim pravima. Tokom karijere sarađivao je s brojnim relevantnim medijima širom prostora bivše Jugoslavije, među kojima su Peščanik i Autograf, a bio je i predsjednik Upravnog odbora Centra za suočavanje s prošlošću, gdje se zalagao za kulturu sjećanja i otvoreno kritizirao političke otpore prema haškim presudama.
U razgovoru sa Markovinom Jurišin govori o transformaciji Splita iz crvenog u crni grad, o atmosferi u kojoj se to dogodilo, o aktualnom divljanju proustaške desnice u tom gradu, vidljive u napadu na srpski folklor i prilikom obilježavanja dana osnivanja NDH. Pričali su i brisanju partizanske tradicije i odnosu prema činjenici da je u Splitu utemeljena prva Narodna Vlada Hrvatske 1945. godine, što nijedan premijer ili predsjednik nije službeno došao obilježiti od 1991. do danas. Riječi je bilo i o logoru u Lori, o suđenju za taj slučaj i spomenicima koji pokušavaju zataškati čitavu priču.
Jurišin se prisjetio i svojih ratnih novinarskih odlazaka u Mostar i Sarajevo, govoreći emotivno o ljudima i iskustvima koja su ga obilježila, uključujući i trenutak kada je, jedući burek na ulici u opkoljenom Sarajevu, shvatio svakodnevicu grada pod opsadom.
U podcastu se govori i o projektu Radio Brod, jedinstvenom antiratnom mediju koji je od 1993. do 1994. godine emitirao program s broda u Jadranskom moru za područje cijele bivše Jugoslavije. Finansiran od Evropske unije, Radio Brod okupljao je novinare i autore iz svih republika, predvođene Dževadom Sabljakovićem, a među saradnicima je bio i Darko Rundek. Cilj projekta bio je pružiti nezavisne informacije i suprotstaviti se ratnohuškačkoj propagandi u vremenu rata.
Support the show
Čitajte nas na: https://www.oslobodjenje.ba FB :https://www.facebook.com/oslobodjenjeba IG: https://www.instagram.com/oslobodjenj... Twitter: ...
- Laat meer zien
